U »skromnoga anđela« kunu se tek domaćice koje poznaju recept za tu jeftinu i brzo gotovu tortu. No kada bi se čovjek zaista morao zakleti u štogod neprocjenjivo i nepromjenjivo, malo bi što prikladnije našao od anđeoske skromnosti. Vidioci od Izaije do Ivana svjedoče da i najslavniji »služnički duhovi« slavu daju drugomu, te ni pohvale Božjih glasnika Gideonu i Mariji nisu slučajne. No odbojnost kojom anđeli uzvraćaju na ljudski poklon nagoviješta i zloduhu oprjeku skromnosti. Proroci ocrtavaju Sotoninu putanju od uznositosti do bogohule, a i apostoli tvrde da su anđeli predani »mračnomu bezdanu« jer »uzdigoše sebe protiv svega što se zove Bog«. A budući da »Knez vlasti zraka« djeluje u »sinovima neposlušnima«, i zemaljskim oholicama prijeti »osuda đavlova« – čak i ako pod krinkom poniznosti uživaju »u štovanju anđela«. Stoga je pravi otpor đavlu skromna anđeoska molitva koju je čuo Zaharija: »Suzbio te Gospodin!«
Dok za tu anđeosku strategiju pismeno svjedoče novozavjetni autori, starozavjetni prorok i sam joj je svjedočio: njome je u Zaharijinu viđenju anđeo Gospodnji od Satanovih optužaba obranio velikoga svećenika Jošuu te ga zaodjeo »dragocjenom haljinom«.
No da je u anđelovoj molitvi neispravno vidjeti tek rječoborstvo, i nehotice je naslutio renesansni slikar s čijim se prikazima tkanina malo tko u Španjolskoj mogao takmiti. Većinu prostora na ulju na platnu »Sveti Mihael pobjeđuje đavla« Bartolomé Bermejo (»Riđokosi«) u flamanskom je stilu ispunio brokatom anđelova plašta, pokraj kojega se i damastna halja donora s mitrom i brevijarom čini sivom. No pravo zbivanje ne ogleda se u vijorenju tkanine, nego u sjaju kovine. Zlatno tijelo nakaznoga zloduha posve je mutno, a na arkanđelovu se oklopu nazire nebeski Jeruzalem. Premda je zbog nepouzdanosti bio i izopćen, umjetnik na svojem prvijencu nije zgriješio: skromnost ozdravlja vid.
Polazeći 14. rujna 1485. na molitvu večernje u katedralu u Zaragozi, prvi provincijski inkvizitor novouspostavljenoga vjerskoga suda Aragonskoga Kraljevstva Pedro de Arbués nije slučajno ispod redovničke halje navukao oklop. Sveti augustinac rođen oko 1440. – kada i njegov sunarodnjak Bermejo – jasno je vidio da mu se zbog izopćavanja »marranosa«, lažnih obraćenika sa židovstvo na kršćanstvo, sprema zlo. Premda pouzdana povijesna svjedočanstva uz njegovo ime ne vezuju pogubljenja, nego masovna pomilovanja i pokroviteljstva nad umjetnicima, utjecaj »uzora učenosti i pobožnosti« nije se svidio bogatim židovskim obiteljima te su ga plaćeni ubojice iz trećega pokušaja umorili dok je klečao pred Marijinim oltarom s brevijarom u ruci. Svetac je tri dana kasnije podlegao zadobivenim ranama, no njegovo dragocjeno ime nije podleglo muteži crne legende u koju je ogrezla Španjolska inkvizicija. Skromni se anđeli najbolje vide.
