Godina 2016. priredila je povjesničarima tone građe. Nekad vrijeme prolazi fjakasto, no pobjegla je godina bila doista krcata prekretnicama. Iako je gotovo nemoguće iz kolopleta povijesnih događanja izolirati samo jednu struju, samo jedno područje, kao da društvena zbilja nije nerazmrsivo isprepletena, posao je ekonomista u svim tim događanjima promatrati ekonomsku podlogu, ekonomske temelje, povode i uzroke. I, kako papa Franjo lijepo uočava, ekonomska podloga postala je ključna u svim sferama života i u praksi nadvladava one koji se opiru idejama da je najvažnija stvar u svemiru novac, da su financije iznad čovjeka i da se Zemlja ne vrti oko svoje osi nego oko novca. Tako se i u osi ključnih povijesnih događaja 2016. može uočiti ekonomska vertikala.
Vlado Gotovac, Znak srca na slobodi
Građani su Velike Britanije na referendumu izglasali izlazak iz Europske unije (Brexit). Ekonomisti su uočili sljedeće: što je bio niži ekonomski položaj bjeloputih Britanaca, veći je bio postotak za Brexit. Također, regije koje je globalizacija zaboravila, izostavila, koje su radna mjesta napustila, u prosjeku su bile naklonjenije Brexitu.
U Americi je pobijedio Donald Trump. Gdjetko bi prije rekao da je izgubila Hillary Clinton, no to je stvar točke gledišta. Trump se uglavnom financirao sam i sitnim prilozima glasača, Clinton se uglavnom financirala golemim donacijama bogataša i korporacija. Trump se obraćao radnicima, nižim slojevima koji su bili zapostavljeni, koji su izgubili radna mjesta u industriji, ruralnim krajevima koje je pregazila globalizacija. Obuhvatio je glasove onih koji su daleko od elite, koji su izgubili normalne poslove i dostojanstvo. Govorio je, među ostalim, i o tome da korporacije trebaju voditi računa o lokalnim zajednicama prije nego o globalnom profitu. Clinton je kampanju započela zatvorenim sastankom s čelnicima financijske industrije na Wall Streetu.
U Hrvatskoj je na snazi dobila treća opcija – Most. Premda nisu osvojili većinu, nametnuli su se većini nasuprot koje su gradili svoj profil. Razmontirali su vrhove obiju najvećih političkih stranaka. Iako nerazrađen u detaljima, i njihov je ekonomski program bio »promjena«; promjena koja se mogla široko tumačiti, no prije svega promjena ustaljenih obrata »malo vi pa malo mi« (a zapravo jedno te isto). Promjena političke elite znači i ekonomski zaokret jer je domaća politička vrhuška ujedno i ekonomska; bilo kao imućnici na vlasti koji kroz javnu službu guraju privatni interes, bilo kao lutci kojima kampanje financiraju imućnici kojima se ovi poslije odužuju.
Referendum u Italiji o ustavnim promjenama, kojim se temeljito pokušalo izmijeniti ustrojstvo političkih vlasti, Talijani su odbili. Mnogi su to protumačili i kao glas protiv EU-u, kao glas protiv onih koji se zauzimaju za veću integraciju Unije. Dijelom je to stoga što je neuspjeh Renzija uspjeh Pokreta pet zvjezdica, stranke koja je naglo postala široko popularna u Italiji, a koja se (među ostalim) zauzima da Italija napusti euro kao jedinstvenu valutu, i bila je protiv toga referenduma.
Što im je zajedničko, i Brexitu, i Trumpu, i Mostu, i referendumu u Italiji? Zauzimanje odozdo protiv plutokracije, artikulacija glasova zapostavljenih, zaboravljenih, ignoriranih, gubitnika u vrtlogu globalizacije i visoke korupcije koju se eufemistički naziva »ortačkim kapitalizmom«. Oni ne sudjeluju u koristima ekonomskoga sustava i preostalo im je jedino sudjelovati na izborima i referendumima. Mnogi od onih koji su glasovali za Brexit i za Trumpa glasovali su ne za Brexit i za Trumpa, nego protiv ekonomskoga modela koji im je uzeo radna mjesta i preselio ih u inozemstvo, glasovali su protiv ekonomsko-političkoga establišmenta koji ima najviše koristi od ekonomskih politika koje zagovaraju (liberalizacija, globalizacija, financijalizacija) dok oni, nezaposleni, u svojem susjedstvu gledaju ruine industrije u kojoj su nekad radili. Odlučili su gurnuti štap u žbice biciklu koji si ne mogu priuštiti i koji voze samo odabrani; onima koji su bicikl naslijedili ili kupili otetim (rjeđe uštedjeli za nj), onima koji s naslovnica govore o tome kako je predivno biciklirati, ali nikad ne ponude đir. Ne participiraju u ekonomskim koristima koje je za sebe aranžirala elita, a na izborima i referendumima trebali bi zaokružiti za te iste aranžmane? Da, baš.
Ivan Gundulić, Osman
Kako su se samo mediji prije ismijavali i iščuđavali Farageu, Trumpu, Mostu, Beppi Grillu! Ali poslije, nakon što se dogodilo ono što im je bilo nezamislivo, nastade šok i nevjerica. To zorno prikazuje koliko su ti isti mediji postali otuđeni od onih kojima su namijenjeni, a koliko su pretvoreni u servis promoviranja interesa svojih vlasnika i kupaca oglasnoga prostora. A vlasnici savjetuju šutljivi konformizam i prihvaćanje »realnosti« na način na koji ju oni definiraju. Nikako drukčije.
»Realnost« je da su radna mjesta odlepršala u Kinu ili tko zna gdje, jer je to tako bolje za ekonomiju u cjelini. »Realnost« je da je to neizbježno. Ekonomska globalizacija je »realnost«. Tržišna ekonomija kroz nadmetanje sudionika vodi do nižih cijena od kojih svi imaju koristi, i to je »realnost«. Sve su to definicije ekonomskih politika koje su češće plod ideologije nego robusno razrađenih znanstvenih modela. Više od pola ekonomskih znanstvenih radova u renomiranim, etabliranim časopisima ne daju se replicirati (Chang i Li, 2015.)! To znači da su rezultati tih istraživanja vjerojatno sasvim slučajno ispali takvi kakvi su ispali, da su mogli biti i potpuno drukčiji i da se iz tih istraživanja ne da ništa čvrsto zaključiti. A ekonomska politika temelji se na takvim »znanstvenim« istraživanjima, na modelima objavljenim u takvim radovima i časopisima.
Ideologija je, dakle, ključna za razumijevanje ekonomskih pojava. Skup ideja koje su se agresivno nametale proteklih desetljeća s egidom »alternative nema« potekle su mahom iz akademskih krugova, istih onih koji, kako je vidljivo, izrađuju »neponovljiva« istraživanja. Jedna od ideja koja se prometnula u dogmu jest globalizacija, a kada je globalizacija postala koncept koji »nema alternative«, pretvorila se u ideološku diktaturu.
Diktator koji ima moć diktira i istinu; on proklamira što je istina. Potrošački kapitalizam nije diktatura pojedinca, kapitalizam je diktatura potrošača instrumentaliziranih i manipuliranih kroz popularnu kulturu. Isprazna popularna kultura potiče konformizam, zazire od kritičkoga mišljenja i proizvod je kapitalističke mašinerije koja je u vlasništvu uskoga kruga privilegiranih. Ona je izvanbračno dijete medija i tržišta; roditelja koji narodu serviraju što mora jesti, što odjenuti, što mora misliti i za koga treba glasovati. No građani su se regrupirali i povezali putem interneta. Internet nagriza i demontira takvu diktaturu i kulturu, postajući najvažniji prostor koji, podrivajući klasične komercijalne medije, podriva i njihove vlasnike – okoštale ekonomsko-političke elite. Internet je taj koji je artikulirao i omasovio rascjepkana mišljenja zapostavljene, sustavno ignorirane većine koju su masovni (mainstream) mediji pokušali hipnotizirati sugestijom da je sasvim normalno što je lokalna industrija propala i da je hej-skroz-okej da ono što smo do jučer sami proizvodili sada prave »mravi« bez ljudskih prava na drugom kraju svijeta, negdje valjda u Aziji, pritom ubijajući prirodni okoliš i za sebe i za cijeli planet, jer je taj proizvod sad mnogo jeftiniji. Ne samo da je jeftiniji, nego dolazi i u više boja, sa šljokicama. Hej-okej! LOL!… Nije zato ni najmanje čudno što se internet želi staviti pod nadzor, što ga se želi ograničiti i kontrolirati kako bi se podjarmilo mnoštvo koje se njime služi za namjene koje privilegiranima ne odgovaraju.
Sužavanje i postupni nestanak ekonomskoga srednjega sloja sasvim logično vodi k sužavanju i postupnomu nestanku umjerenih političkih stranaka i nazora. Kako raste broj ekstremno zakinutih i izigranih te kako raste moć odabranih koji su u mogućnosti presložiti društvenu stratifikaciju, rastu i ekstremizmi svake vrste. Za primjer: u Hrvatskoj je jedan šerif kupio i ni iz čega stvorio jednu društvenu skupinu, navijačku grupu jednoga športskoga kluba, koja – jasno – služi potkopavanju originalne navijačke grupe koja se usuđuje kritizirati šerifa. Slijede tučnjave, huliganizam, sramota. Što tek mogu sofisticiraniji, globalni moćnici? Zato u takvoj raspodjeli gdje ekonomsku moć ima šačica u odnosu na masu koja zbog brojnosti glasova ima političku moć, masa koristi svaku rijetku priliku koja joj se u demokratskom sustavu pruži kako bi iskazala nezadovoljstvo i svojim položajem i sustavom. Pitanje postaje nebitno: tko će biti predsjednik, želite li biti u EU-u, hoćete li promjenu ustava, jer je odgovor uvijek isti: ne ćemo ono što nam (ekonomski) moćnici serviraju kao »realnost«. Hoćemo suštu suprotnost! Hoćemo… Trumpa!
Nakon Drugoga svjetskoga rata globalna je ekonomija ostvarila golemi rast. U prvom valu nakon rata koristi od rasta bile su među građanima ravnomjernije raspodijeljene zbog snažnih radničkih prava i sindikata. U osamdesetima jača ideologija liberalizma koja promovira globalizaciju. Govorilo se da se moramo osloboditi veriga nacionalnih granica, sklapati međunarodne trgovinske sporazume i tako pojačati protočnost kapitala, te privatizirati sve što treba (opet eufemizam za rasprodaju najvrjednijega bogatim pojedincima). Globalizacija se, dakle, nametnula kao ekonomska dogma, štoviše – kao religija. Liberalna ideologija za prioritet stavlja rušenje barijera ekonomskim tokovima; nacija i nacionalno smatraju se zaostalim, a globalno nadmoćnim. Opet, internet kao prvi informacijski koridor omogućio je raskrinkavanje stvarne ekonomske prakse i razotkrio je globalizaciju kao utrku za najkorumpiranijim vlastima, za najneuređenijim tržištima, potragu za najmanjim radnim pravima i najnižim ekološkim zahtjevima. Ekonomska je globalizacija postala planetarno nadmetanje u smanjenju plaća, u ismijavanju radničkih prava, u smanjenju ekoloških ograničenja, u podčinjenju društvenih interesa pojedinačnima, u poniženju ljudskoga dostojanstva (primjerčić: ima poslodavaca kod kojih je normalan rad u pelenama zbog zabrane odlaska na stanku). Radnici se bune zbog nejednake raspodjele koristi od njihova rada? Preselit će se proizvodnja ondje gdje se ne bune. Građani negoduju zbog onečišćenja? Odlepršat će tvornica ondje gdje se ne bune. I tako se dođe do odnosa u kojem direktori u prosjeku imaju više od tristo puta veću plaću od svojih radnika.
Posvuda je ljudima toga dosta, i oni proziru i preziru ekonomsku igru u kojoj većina redovito gubi, a manjina (vlasnici korporacija i medija – a ujedno i upravitelji političkih struktura) redovito dobiva. Stvar je zapravo jednostavna; dobit od globalizirane, jeftinije proizvodnje ne prelijeva se u džepove izigranih, nego samo u džepove gazda. Kada se zatvori tvornica automobila u Americi, radnici dobiju otkaze, proizvodnja se preseli u Meksiko, no isti taj auto koji se sada uz jeftiniji rad proizvodi u Meksiku ne postaje jeftiniji za kupnju u Americi. Za bivšega radnika cijena toga auta ostaje praktično ista. Nikakav on pozitivan učinak ne osjeti od preseljenja tvornice! Razumljivo je da je Trump požnjeo glasove takvih. (Usput, upravo je objavljeno da je Ford pod pritiskom Trumpa odustao od izgradnje novoga pogona u Meksiku te da će umjesto toga otvoriti novih 700 radnih mjesta u Michiganu.) Jer, kada im se dopusti izraziti svoje mišljenje o nekom pitanju, kakvo god pitanje bilo, vojske gubitnika glasuju o onome što ih tišti, odgovaraju na pitanje koje nije ni postavljeno jer drugoga glasa nemaju. Ne glasuju nužno za Trumpa, za Brexit, nego glasuju protiv umrežene plutokracije koja je unaprijed uhljebila svoje praunuke plijenom ovršenim od »neobrazovane mase«.
Cinično, izbor većine koji je u skladu s interesima elite naziva se demokracijom, no kada se većina drzne gledati svoj interes, a ne interese vlasnika korporacija, njihovih medija i političara, to se etiketira prizemnim populizmom. Stoga se i svaki glas za Brexit i za Trumpa (pa donekle u ovom kontekstu čak i za Most) može promatrati i kao glas naivaca upecanih na populističke priče. A može se promatrati i kao glas protiv dosadašnjih ekonomskih politika, kao glas za lokalno radno mjesto, kao vapaj gladnih i žednih za suštinskim promjenama. Veliko je pitanje hoće li promjene biti isporučene, ali većina je kriknula, to se zanijekati ne može.
