U Glasu Koncila od 28. svibnja objavili ste vijest da je u Dubrovniku održana tribina »Znanost i religija – sukob ili dijalog«. Predavač je bio dr. Marijan Šunjić koji je spomenuo da je na Sveučilištu u Zagrebu osnovao studijsku grupu »Znanost i duhovnost« u koju su osim znanstvenika – kako ste napisali – »uključeni i teolozi«. Nije li trebalo pisati da su uključeni svećenici? Ili da su uključeni duhovnici ili vjerski službenici? U svakom slučaju, ostao sam zbunjen. Teologija i teološki fakulteti po cijelom su svijetu dio najcjenjenijih i najprestižnijih sveučilišta, a katolički teološki fakulteti dio su i naših hrvatskih sveučilišta, što znači da se i teološki fakulteti nalaze u »znanstvenom okruženju« i da su teolozi – znanstvenici. Možete li mi točnije objasniti kakav je odnos teologije i znanosti i jesu li teolozi znanstvenici ili ne?
Čitatelj, Zagreb
Jasno da je i teolog znanstvenik, a teologija znanost, sa svim posebnostima o kojima ćemo pokušati nešto ukratko napisati. Teologom se može smatrati onaj tko se, svojim zvanjem, »posvetio proučavanju događaja kojemu su korijeni u prošlosti, no on kao sin svoga vremena, obremenjen izazovima i napetostima sadašnjosti, mora iznaći sredstva da taj događaj učini razumljivim i znakovitim za ovo vrijeme«. »Kao vjernik, u svojemu se istraživanju vodi sigurnošću vjere, dok je kao znanstvenik podvrgnut pravilima kritičkoga znanja«, piše rimski pomoćni biskup i teolog Rino Fisichella, dugogodišnji profesor na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Mons. Fisichella u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« pojašnjava da je prvo tisućljeće Crkve bilo praćeno neodvojivošću teološkoga znanja od biskupske pastoralne službe te su u to doba teolozi veliki crkveni naučitelji – a oni su bili – uz poneki izuzetak biskupi. No pojava prvih sveučilišta u 12. stoljeću dovela je i do toga da se teologija sve više prepoznaje kao »znanost«, pa tako postaje »formom racionalne i znanstvene spoznaje objavljene zbilje«. »Ono što vjera prihvaća kao dar, to teologija objašnjava koristeći se zakonima razumskoga shvaćanja. Teolozi se poistovjećuju s velikim učiteljima na sveučilištima, a monaški redovi postaju povlaštena mjesta za njihovo obrazovanje. Poistovjećivanje teologa s biskupom već tada je bilo iznimka«, pojašnjava mons. Fisichella, dodajući da u to doba dolazi i do »prve velike podjele među teološkim školama«, a teološki je pluralizam dio i današnjega teološkoga razvitka.
Da ne ulazimo dublje u tumačenje povijesnoga razvitka samoga pojma »teolog«, njegova poimanja kao apologeta i njegove povezanosti s crkvenim Učiteljstvom, uputit ćemo na dokument o ulozi teologa naslovljen »Uputa o crkvenom pozivu teologa« koju je objavila Kongregacija za nauk vjere 24. svibnja 1990. Prije svega teolog je vjernik i njegovo je istraživanje »unaprijed smješteno u obzorje objave«, piše Fisichella i pojašnjava da teolog tu istinu prihvaća onako kako mu je prenosi crkvena predaja. To je predmet njegove vjere, pa teolog stoga ne sumnja u temelje svoga teološkog znanja i ne uskraćuje im svoj pristanak: »Njegov rad nije stvaranje istine, nego istraživanje dohvatljivosti istine koju on prihvaća i zna da je takva u vjeri. Činjenica da je riječ o znanju iz vjere nimalo ga ne ponižava sa ‘znanstvenoga’ gledišta, jer je u stanju pokazati kako je kritičko znanje koje proizlazi iz vjere ljudsko i kao takvo pripada globalnoj strukturi subjekta. Njegova je zadaća, kao znanstvenika, da pronalazi jezik i oblik komunikacije koji omogućuju da se utvrdi kako je povijesni događaj Isusa iz Nazareta konačna i nenadmašiva objava Božje trojstvene ljubavi. Tu istinu teolog treba istaknuti i izraziti u svoj punini njezina smisla, poštujući logiku objave.« U ostvarivanju te zadaće teologu je potrebna puna sloboda istraživanja, kao i svakomu drugomu znanstveniku, na bilo kojem polju istraživanja. No dobro je podsjetiti – navodi mons. Fisichella – da ta sloboda »ne proizlazi ni iz znanosti ni iz neke njemu dane povlastice; ona je ukorijenjena u duboku istinu«, a to je događaj objave.
Kako predmet teologova istraživanja – Riječ Božja – teologu dolazi u Crkvi i preko Crkve, onda se u to obzorje smješta i druga osobina teologa: crkvenost. »To nije samo osoban odnos koji teolog kao krštenik ima prema vjerničkoj zajednici; to je prije svega obilježje same teologije. Služba teologa postaje vidljivijom kad on poučava snagom svoje kompetentnosti koja je plod osobnoga istraživanja i studija. No, budući da je to služba u Crkvi i služba Crkve, koja teologa na osobit način dovodi u vezu s objavom, poučavanje teologije nikad se ne povjerava u smislu osobnoga naslova. Kao teolog, on je uvijek ‘javna’ osoba, jer izražava shvaćanje vjere Crkve.«
Stoga je i razumljivo da je teologu kao znanstveniku potrebna znanstvena kompetentnost i priprema, a kao crkvenoj osobi za dozvolu poučavanja (usmeno i pismeno) od njega se traži poslušnost i vjernost te dobiva takozvano »kanonsko poslanje« (missio canonica), koje nije samo pravni akt – zaključuje mons. Fisichella – nego »izraz i znak crkvenoga zajedništva koje teologa čini ‘odgovornim’ za njegovu službu«. Stoga teolog, kao k svomu trajnomu cilju, »mora težiti k neprestanom prelaženju od razumijevanja (intelligentia) k mudrosti (sapientia)«, a to i čini kao znanstvenik.
