»Bolji anđeo je muškarac zlatokos, / Gori duh je žena naopake boje«, opjevao je dvije duhovne sile vlastite nutrine William Shakespeare. Pjesnika bi danas bilo lako prozvati za ženomrstvo da šekspirolozi u stihovima 144. soneta nisu zamijetili biblijsku simboliku. Naime, premda Pismu nisu strani anđeoski podvizi proročica i ratnica, i površnomu je čitatelju jasno da odrješitost govora i silovitost djela anđele izravnije povezuje s muškarcima. No Shakespeare podrazumijeva i da se munjeviti sjaj lica – kojim se resi Sotona koliko i anđeo Gospodnji – pripisuje samo muškim biblijskim likovima, dok imena i pojave »ženskih« anđela svjedoče o njihovoj zloduhoj naravi. I dok profinjenost liječenja i nježnost utjehe upozoravaju da bi anđele koji se »niti žene niti udaju« bilo površno poistovjetiti s muškarcima, jednako bi površno bilo previdjeti da su od četiriju zloduha koja je vidio prorok Zaharija tri imala žensko lice.
»Dvije žene izlaze s vjetrom u krilima, a krila im bijahu kao krila rode«, dočarava Zaharija dvojac koji vagan s trećom zlodušom – Zloćom – nosi u babilonski Šinear. Objasniti zašto je prorokovo simboličko viđenje ostalo bez ilustracije nije teško: žene su u njemu i nositelji i nosači zla. No američka renesansa ipak pamti jednoga »specijalista« za ženske anđele rodinih krila. U plejadi krilatih žena koje je uljem pomiješanim sa zemljom portretirao Abbott Handerson Thayer naoko nedovršeni »Anđeo« pokazuje najviše podudarnosti s duhovnom potkom Zaharijina viđenja. Premda je prema vlastitom priznanju modele resio ptičjim krilima »da bi simbolizirao uzvišenu atmosferu (…) u kojoj ne treba objašnjavati radnje likova«, slikar koji je spisima stekao naslov »oca kamuflaže« ipak je dao nijemo objašnjenje značaja anđelice lišene aureole svetosti i aure spokoja: i ruke i krila raščinjavaju joj se u premazima maslinaste tame.
»Kaplja sam vode koja se mora raščiniti u Beskonačnom Oceanu. Ali postoji bezdan koji kaplja ne može prijeći. (…) A ja sam samo jadno ptiče bez krila. Tko će mi dati krila da odletim i svijem gnijezdo te mu uvijek budem blizu?« zapisala je u pismu 1916. svojoj sestri Rebeci Čileanka Juanita Fernández Solar. Makar je umrla već tri godine kasnije – godinu prije slikara anđelicâ – sestra Tereza od Isusa u jedanaest je samostanskih mjeseci u Los Andesu pronašla objašnjenje svojoj nedoumici. Bila je to ljubav; no za prvu karmelsku sveticu izvan Europe ljubav je bila »trpljenje za spas duša«. A za ženu ohola, tvrdoglava, srdita i plačljiva značaja – kako se sama optuživala – trpjeti nije značilo tek postiti od okrjepe i ugode, nego i tihom se poslušnošću suobličiti »Majci svega svemira«. To je »cvijetu Anda« dalo anđeosku boju: »Kada ideš na pričest, promisli što ćeš učiniti: primit ćeš (…) neizmjerno biće pred kojim anđeli u svojoj čistoći drhte.«
