Za koga se danas veli da broji zvijezde, vjerojatno je odan uzaludnu poslu kao i onaj koji bi želio doznati koliko anđela stane na vrh igle. No anđele i zvijezde nekoć nije povezivalo tek jalovo prebrojavanje. Nebeske luči i vojska nebeska u Pismu se toliko isprepliću da se uvelike i poistovjećuju. Tako Gospodin Jobu otkriva da su nad stvaranjem zemlje »klicale zvijezde jutarnje«, a Božje dvorjane koji su im se uzvikom pridružili Mojsije izjednačava s nebeskim svjetlilima. U obaranju zvijezda pad su anđela razaznali prorok Daniel i vidjelac Ivan, kojemu je sam Sin Čovječji otkrio da su sedam zvijezda koje vidje »anđeli sedam crkava«. Pa iako Knjiga Postanka oprjekom s »pustom i praznom zemljom« nagoviješta da je nebo puno anđela već od prvoga dana, a ne tek od stvaranja zvijezda, proročica Debora izraelsku pobjedu nad Siserinom vojskom namjesto anđelima pripisuje zvijezdama što »s nebeskih staza vojevahu«.
Predočiti zvijezdu koja vojuje teško je koliko i prikazati anđela koji je istodobno zvijezda. Taj dvostruki prijepor nesumnjivo je razlogom zašto su umjetnici radije nego Siserine protivnike slikali njegovu pogubiteljicu Jaelu. No oruđe koje mu je došlo glave – šatorski klin i čekić – na uljanoj je skici za baroknu fresku »Siserin poraz« Luca Giordano predao anđelu u letu. Okretni Talijan koji je svojega prvoga anđela naslikao s osam godina i ostatak je vojske Gospodnje smjestio na nebeske staze, odakle mačevima priziva poraznu bujicu potoka Kišona. Makar grozničavi potezi Napuljca kojega su zbog brzine prozvali »Munjom« žrtvuju potankosti poradi pokretnosti, oni istodobno opovrgavaju Giordanovu ocjenu kako je znak dobroga slikara prije boja nego oblik. Upravo tmasta vreva oklopljenih tjelesa svjedoči za užas Kanaanaca što iz anđeoske kletve raspoznaju da se na strani Hebreja bori sam Gospodin.
Boreći se da za pravoslavlje vatrenim propovijedima pridobije poturčene sunarodnjake, blaženi Gomidas Keumurgian i sam je raspoznao da mu je promijeniti stranu. Oženjeni svećenik Armenske apostolske Crkve, koji je – umrijevši 1707. – za dvije godine nadživio Lucu Giordana, uz svoju je deveteročlanu obitelj Katoličkoj Crkvi tako priveo i petoricu svećeničke subraće. No bujica obraćenika u rodni mu je Carigrad nanijela i vrevu nevolja. Iako se od osmanskih progona morao skloniti u Jeruzalem, po povratku ga nije mimoišla ni patrijarška kleveta ni galijaška tlaka. Misao o bijegu ipak je munjevito odvrgnuo: san što mu je nagovijestio mučeništvo nije bio tek groznica. Optužen kao »Franak« za stvaranje nemira i osuđen kao veleizdajnik zbog pokrštavanja muslimana, odbio je vizirovu ponudu da spasi život prelaskom na islam. Glavu je pogubitelju predao moleći okrenut k zapadu; sljedbenike mu je uzaludno brojiti.
