Žrtva koju su nebrojeni »obični« i »mali« ljudi u Domovinskom ratu svojim stradanjem darovali hrvatskoj slobodi, počevši od Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga – slavila se prvi put i kao državni blagdan. Iako će samo rijetki osporavati logiku da se ta žrtva treba komemorirati zasebnim danom sjećanja na državnoj razini, povezivanje pojma blagdana s patnjom i stradanjem ipak izaziva moguće nedoumice. U potrazi za optimalnim terminološkim rješenjem Glas Koncila je konzultirao dr. Lanu Hudeček s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te mr. Milana Dančua, asistenta na Katedri liturgike KBF-a u Zagrebu.
»U normativnim se priručnicima nazivi blagdan i praznik značenjski razlikuju tako da se imenicom blagdan označuje dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik dan kojim se obilježava događaj važan za društvenu zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu. Blagdani su primjerice Uskrs, Velika Gospa, Bajram, Hanuka, a praznici su primjerice Međunarodni dan obitelji, Dan žena, Dan planeta Zemlje ili Praznik rada. U skladu s tim u normativistici prihvaćenim razlikovanjem 18. studenoga bio bi praznik, ali možda ga najtočnije opisuje odrednica sadržana u njegovu imenu – dan sjećanja: Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, jer je doista riječ o danima čiji je smisao u trajnom održavanju sjećanja na nevine žrtve Domovinskoga rata i izražavanju dubokoga suosjećanja s njihovim obiteljima, poštovanja i pijeteta«, smatra dr. Hudeček.
Osvrnula se i na rješenje iz Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH. »Danas je, kao što vidimo iz popisa, sedam blagdana priznato državnim praznicima/blagdanima. Normativisti su, kad su blagdani počeli bivati i državnim praznicima, bili suočeni s novim pitanjem: je li tad i dalje riječ o blagdanu ili o prazniku, pa izrazili mišljenje da ih treba nazivati po njihovoj primarnoj odrednici, dakle, blagdanima – tako je zapravo otvorena mogućnost i kategoriji državnih blagdana, a osam praznika nije tijesno povezano s Crkvom. Izgovarajući tu rečenicu, imam odmah potrebu ispraviti se jer smatram da su neki od njih, osobito oni koji se odnose na mučeništvo nevinih, po svojem sadržaju i smislu bliže našemu poimanju blagdana kao dana duhovnosti nego poimanju praznika. Potpuno se stoga slažem da je 18. studenoga poseban dan. I kad je riječ o drugim državnim praznicima, većina njih ima duboko simboličko značenje povezano sa stradanjem hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu. Možda se upravo stoga zakonodavac odlučio za riječ blagdan i kad je riječ o državnim praznicima te joj tako, zapravo, dao novo značenje. Kad se u medijima o tome danu govori kao o prazniku, također ne možemo reći da se griješi jer se to radi u skladu s normativnim savjetom koji je još na snazi«, objasnila je dr. Hudeček.
»Posljednji Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj na snazi od 1. siječnja 2020. ne raspetljava teškoću u shvaćanju pojmova jer rabi naziv blagdan i za državne i za crkvene proslave«, upozorio je liturgičar s KBF-a mr. Dančuo i nastavio: »Njihova je karakteristika da su neradni dani ako su pomični i padaju na dan u tjednu. S druge strane, termin spomendan rabi se za razne važne povijesne događaje koji se komemoriraju te su oni radni dani. Nazivi praznik i blagdan rabe se dakle bez jasnije razlike iako se pojam praznik načelno odnosi isključivo na državne dane, a riječ blagdan u izvornom značenju ima vjerski karakter koji u praksi posuđuju i državni praznici. Međutim, i državna i vjerska slavlja imaju slične karakteristike u antropološkom pogledu pa načelno nije pogrješna uporaba naziva blagdan i za državna slavlja. Na taj način državno slavlje nije samo praznik, odnosno odmor i neradni dan, nego kao blagdan proslavlja određeni događaj i obnavlja njegovu vrijednost u sadašnjosti«.
Pojedine zajedničke antropološke karakteristike mogu se prepoznati i u državnom i u kršćanskom blagdanu. Najvažniji je kolektivni karakter: »Blagdan je obred koji upliće cijelu zajednicu; subjekt slavlja je skupina, a ne pojedinac. Slavlje donosi odnos i povezivanje s drugima, obnavlja i ističe vrijednosti u koje se vjeruje, a kao društveni događaj omogućuje biti dio zajednice i/ili tradicije iz koje se proizlazi. Iako donosi module ponašanja i vrijednosti zajednice, upliće i pojedince koji nisu dio neke određene grupe jer je želja za ujedinjenjem preko vrijednosti urođena ljudskoj naravi. Stoga državni blagdani nikada ne smiju biti točka prijepora ili tenzija, nego se promatraju kao najuzvišeniji oblik poistovjećivanja pojedinca s cijelom zajednicom«, smatra mr. Dančuo. Blagdani su i izvanredno vrijeme, svaki blagdan posjeduje i sjećanje i prisutnost kao spomen određenoga događaja iz povijesti i sadrži nešto iz sadašnjosti. Također, svaki blagdan posjeduje tradicionalni obred i kreativnost, a ne treba izostaviti ni radost i ozbiljnost, navodi. mr. Dančuo.
No i među vjernicima postoje nejasnoće u razlikovanju blagdana, svetkovine i spomendana, što je kao zaključak razgovora objasnio mr. Dančuo: »Najvažniji kršćanski blagdani proslavljaju spasenjske događaje iz Kristova života te se stupnjuju kao svetkovine i blagdani. Svetkovine imaju veću važnost i liturgijski se proslavljaju svečanije, a blagdani svečano proslavljaju važne događaje ili osobine Kristovih otajstava. Za svetačka i marijanska slavlja postoji trostruka kategorija stupnjevanja, prema važnosti i u odnosu na vlastito vrijeme: svetkovina (sollemnitas), blagdan (festa ili festivitas) i obvezan ili neobvezan spomendan (memoria). Slavlja Blažene Djevice Marije gradirana su prema stupnju sudjelovanja Marije u Kristovu djelu spasenja, a raspodijeljene kroz godinu prate ritam događaja povijesti spasenja. Svetkovine i blagdani spasenjski su događaji u kojima je Marija kao protagonist pridružena svomu Sinu u otajstvu utjelovljenja i otkupljenja, obvezni spomendani proslavljaju poseban aspekt Marijina otajstva ili tradicionalne pobožnosti, a neobvezni spomendani specifične pobožnosti svetišta ili redovničkih zajednica. Svetačke svetkovine proslavljaju svetce važne za cjelokupnu povijest spasenja, blagdani važne svetce iz povijesti Crkve koji se časte na razini cijele Crkve, a spomendani svetce značajne za cjelokupnu Crkvu ili pojedine mjesne zajednice.«
