Svako je djetinjstvo uzbudljivo. Ne nužno zbog toga što bi život svakoga djeteta bio objektivno ispunjen spektakularnim doživljajima, nego stoga što djeca subjektivno u svemu što dožive vide uzbuđenje i novi izazov. Rastući, djeca otkrivaju svijet, a pritom im je potrebna potpora odraslih, u prvom redu roditelja, kako bi sve što doznaju i iskuse stavili na pravo mjesto i izgradili si uredan, skladan i smislen život. No čini se da su ti izazovi danas teži nego ikad prije jer socijalizacija i dječje upoznavanje sa svijetom sadrži više izazova nego ikad prije, a stranputice se nude na svakom koraku.
Još donedavno, u vrijeme odrastanja pisaca i čitatelja ovih stranica, temeljni postulati uz svu slobodu i mogućnost odabira bili su jasni. Dijete je odgajano u obitelji, prioriteti društva bili su čvrsti, životni put mogao se unaprijed nazrijeti. Dijete je u pravilu znalo da može kasnije samo odlučiti što će biti, ali je već u ranoj dobi znalo tko je. A onda se sve promijenilo. Najprije je došla televizija, koja je djecu posjela preda se i nije ih puštala da se kreću, da se igraju, da se druže, da razmišljaju svojom glavom i sama rješavaju probleme. Zatim su stigla računala. Igricama su im ograničavala moždane aktivnosti, a zatim su usmjeravanjem informacija na internetu, aplikacijama i društvenim mrežama počela otimati djecu, udaljavati ih od njihova obiteljskoga okruženja i stvarati umjetne socijalne sredine. Uz sve blagodati što ih nude suvremene tehnologije, dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a to znači bez snažnoga osjećaja obiteljske topline i odgovarajuće emocionalne sigurnosti, bez uzajamnoga povjerenja koje se temelji ne na pustoj kontroli, nego na otvorenosti i emocionalnoj bliskosti obitelji, izloženo je zlu.
Tvrditi da svaki roditelj s ljubavlju odgaja svoju djecu bilo bi isto kao i reći da je svaki čovjek dobar. I jedno i drugo bilo bi poželjno, ali nije točno. Otkad je svijeta i vijeka, uvijek je bilo i dobrih i zlih ljudi. Uz bezbroj nijansi, koje smrtnicima onemogućavaju da olako preuzimaju ulogu sudaca. No čovjek kao razumno biće pozvan je prepoznavati razliku između dobra i zla, da ispravlja svoje pogrješke i nastoji ne činiti nove. Nije to uvijek lako, zato postoji ispit savjesti, postoji ispovijed, postoje bližnji koji su prirodni suradnici savjesti i postoje, uz Crkvu, društvene strukture koje omogućuju da pojedinac živi u miru sa svojim okruženjem i drži se pravoga puta.
Kao što nije svaki čovjek dobar, kao što ima ljudi koji ne uspijevaju živjeti život dostojan čovjeka, tako ima i roditelja koji nisu dorasli svojoj ulozi. Bilo da su sami po sebi zli, bilo da su nemarni, nezainteresirani, da im nedostaje ljubavi ili jednostavno odgovarajuće sposobnosti, bilo da ih teške životne okolnosti sprječavaju u doličnu vršenju te uloge. U tom slučaju društvo priskače u pomoć kako bi zaštitilo djecu, nahranilo ih, dalo im krov nad glavom, vrijednosno ih usmjerilo i pomoglo im da si osiguraju egzistenciju. No što ako i društvo zakaže? Ili, još gore, ako tvrdeći da im nudi slobodu i sve blagodati, usmjerava ljude u propast?
Legendarni protagonist popularne glazbe Albert Hammond, pjevač i autor, stvorio je mnoštvo uspješnica od kojih su neke ostale upamćene ne samo po svojem zabavnom potencijalu, nego i po sadržaju koji je tematizirao temeljna pitanja suvremenoga čovječanstva. Njegova pjesma »It Never Rains in Southern California« (Nikad ne kiši u južnoj Kaliforniji) još je i danas, nakon pedesetak godina, primjenjiva kao upozorenje mladim ljudima da se ne prepuštaju olako obećanjima lijepa i ugodna života. U još jednoj nezaboravnoj pjesmi, »Give a Little Love« (Daj malo ljubavi), u jednostavnom okviru lagane glazbe, jednostavnim rječnikom poručuje: »Živeći u ludom svijetu, obuzet zbunjenošću, ne vidim nigdje smisla. Možda možemo pronaći put, postoji rješenje kako dan učiniti vedrijim. Što nam je činiti? Dajmo malo ljubavi, imajmo malo nade, učinimo ovaj svijet malo boljim. Pokušajmo malo više, snažnije nego prije, učinimo zajedno što možemo, stvarno ga možemo učiniti boljim, samo ako pokušamo!«
Uistinu, popularna glazba druge polovice dvadesetoga stoljeća prepuna je takvih banalnih tekstova, ali oni su znak vremena u kojem se nada, na različite načine, javno propovijedala.
Još u drugoj polovici pa sve do kraja 20. stoljeća u svijetu je vladala opća romantična predodžba o tome kako se može izgraditi bolji svijet, kako samo valja pronaći u ljudima snage, volje i dobrote i svijet će odmah biti bolji. Danas se o takvim idejama mnogo rjeđe govori, a najčešće se propovijeda uspjeh i sloboda. A što je uspjeh i što je sloboda, neka svatko odluči sam za sebe. Je li nada izgubljena, pa se stoga o njoj manje govori, ili je možda ostvarena, pa nema potrebe spominjati ju? Je li prije nekoliko desetljeća nada bila snažnija, unatoč teškim vremenima?
I Vjeronaučna olimpijada, koja je nedavno proslavila svoj zlatni jubilej, pokazala je važnost u procesu dozrijevanja hrvatskoga društva i njegove emancipacije ne samo u političkom, nego nadasve u vrijednosnom smislu. U komentaru Glasa Koncila stajalo je da samo suha znanja i činjenice nisu dovoljni za zreloga pojedinca i zdravo društvo. Djeci treba ulijevati znanja i spoznaje preko kojih će rasti u dobroti, velikodušnosti, vedrini, čistoći i uzornu društvenom djelovanju, što je hrvatskim vjeroučenicima poručio i papa Pavao VI. prije pedeset godina na susretu sa sudionicima hrvatske Vjeronaučne olimpijade.
U to vrijeme za sve relevantne društvene činitelje obitelj je bila temeljna stanica društva. To je vrijedilo čak i u totalitarnim društvima koja su obitelj smatrala nazadnom, smetnjom napretku. U obitelj se nije diralo. Ona se uvijek sastojala od oca, majke i djece. Kućni ljubimci i tada su se držali, ali nisu bili članovi obitelji. Otac i majka imali su svatko svoju ulogu u svakodnevnom životu, u održanju obitelji i odgoju djece. Treće osobe, osim onih bliskih poput djedova, baka, stričeva i tetaka u skladu s njihovim mjestima u obiteljskoj zajednici, u taj se odnos nisu imale što miješati. Država se također nije miješala u obiteljske odnose ni u odgoj djece, osim u slučaju poremećaja u obitelji, a i sve ostale društvene strukture poštovale su autonomiju obitelji.
Odgojem se smatraju sve vrste usmjeravanja ponašanja bliskih osoba, ponajprije djece. Odgojni procesi zbivaju se u okviru roditeljskoga doma, u nastavi, u Crkvi i u socijalnim ustanovama. Prema nekim definicijama, odgoj se sastoji od pokušaja trajnoga poboljšanja psihičke strukture određene osobe, odnosno očuvanja njezinih osobina koje odgojitelj smatra vrijednima. Odgoj je dakle socijalna interakcija u kojoj roditelji sustavno nastoje razviti i jačati željeno ponašanje u djece, imajući u vidu djetetove potrebe i posebnosti. Ukratko, odgoj je upravljanje osobom, njezinim razvojem, utjecaj na njezino sazrijevanje. U tom procesu otac i majka zajedno i usklađeno, ali svatko u skladu sa svojom specifičnom ulogom, imaju ključnu ulogu. Njih dvoje zadaju norme djetetova ponašanja, određuju, posebice u početku, njegove životne prioritete, razvijaju njegovu samostalnost i postupno ga otpuštaju u slobodu, surađujući pritom s drugim odgojnim činiteljima kao što su rodbina, susjedstvo, prijatelji, Crkva i škola. U slučajevima kad zakaže taj odgojni mehanizam, uključuju se socijalne ustanove koje preuzimaju nadležnost za odgoj djeteta.
Odgoj je usko povezan s obrazovanjem jer dijete u školskoj, a sve češće već u vrtićkoj dobi, dolazi u intenzivan i redovit dodir sa širim dijelovima društva, a škola uz obrazovnu preuzima dijelom i odgojnu ulogu u skladu s roditeljskim predodžbama i općim društvenim mjerilima. Odrastanje, proces sazrijevanja osobe, odvija se neprestano u tom uzajamnom, usklađenom djelovanju obitelji i društva. Stoga se i učitelji zovu pedagozima, onima čiji utjecaj na dijete sadrži odgojne i obrazovne komponente.
Valja ovdje napomenuti da u demokratskim državama ne postoji odgojna politika. Slučajevi odgojne politike ili pak njezine primjese mogle su se pronaći uglavnom u totalitarnim društvima. No, u okviru obrazovne politike, svaki politički sustav nastoji usmjeriti ponašanje svojih građana u skladu s općim identitetom i potrebama vlastitoga društva. Kao što smo vidjeli na primjeru Vjeronaučne olimpijade, vjeronauk, vjerski odgoj, bio je svojevrsni trajni incident u strukturi totalitarnoga sustava, incident koji je zajedno s drugim vrijednostima i posebnostima hrvatskoga društva naposljetku omogućio njegovu emancipaciju.
Tom emancipacijom hrvatsko je društvo napokon kao cjelina preuzelo odgovornost samo za sebe, uređujući vlastite strukture i postavljajući svoje prioritete u skladu s vrijednostima i potrebama svojih pripadnika na temelju njihove slobodne volje. Nacionalni prioriteti, kao što je poznato, prepoznaju se u slobodnoj javnoj raspravi i naposljetku se utvrđuju izborima.
Jedna od aktualnih definicija obrazovne politike kaže da je riječ o zbroju odluka, postupaka, programa i pravila kojima se oblikuju okviri za uspješne procese učenja. Obrazovna politika utječe na oblikovanje, legitimaciju i organizaciju obrazovnih procesa. Prema Hrvatskoj enciklopediji, obrazovanje je »pedagoški proces stjecanja znanja i razvijanja spoznaje«. Isti izvor napominje da obrazovanje »ima velik motivacijski utjecaj na ljudsko ponašanje i djelovanje, što se odražava i na profesionalnom planu«. Pritom nije riječ samo o motivacijskim mehanizmima usmjerenim na osobne izglede, nego i na motivaciju kao usmjeravanje ponašanja u skladu s društvenim potrebama. U tom smislu razvijaju se i programi građanske izobrazbe, kojima je cilj da se građani bolje snađu u sve složenijim društvenim strukturama, da prepoznaju vlastite šanse i da se što bolje uklope u prevladavajuće društvene trendove. I mediji imaju obrazovnu ulogu, njihova je zadaća da građanima približe i pojasne sve što se događa. U teoriji javne komunikacije spominje se i odgojna uloga medija, što se može pokazati kao dvosjekli mač. Dok su mediji još bili ne tako brojni i raznovrsni kao danas, bile su popularne obrazovne emisije za djecu u kojima su se uz znanja posredovale i norme koje su roditeljima bile od pomoći u odgoju.
Općim valom privatizacije krajem 20. stoljeća privatizirani su i mediji, ali i druge institucije koje utječu na odgojne procese. No mediji su dobili ključnu ulogu i u međuvremenu mogu čak u odgoju potpuno zamijeniti roditelje koji se ne bave intenzivno odgojem vlastite djece. Društvene mreže nude potpunu skrb za djecu u svim životnim pitanjima, pomoć u svim prilikama i informacije o svemu, s tim da te informacije najčešće nisu u skladu ni s dječjim potrebama ni s vrijednostima koje im nastoje usaditi roditelji, a najčešće ni sa stvarnošću.
Računalne aplikacije miješaju se u sve, zadiru u privatnost i, ako roditelji nisu na oprezu, udaljuju djecu od njih. Naposljetku odgajaju ih u skladu sa svojim algoritmima, s interesima gospodarskih i kojekakvih drugih činitelja.
U kontekstu usmjeravanja sazrijevanja pojedinca država se povukla s mjesta onoga tko određuje opće norme i prepustila teren privatnoj inicijativi. Roditelji se sami moraju snalaziti i usađivati djeci vrijednosti i kriterije u kojima je društvo, preko svojih struktura i posredovanjem državnih institucija, do sada pružalo jasan oslonac. Vrijednosni relativizam doveo je do toga da se nitko više nema na što ugledati, na tradiciju, na običaje, na općeprihvaćena načela. Svatko može onako kako mu odgovara.
Bilo bi još svojevrsno ohrabrenje reći da je obitelj prepuštena sama sebi jer bi to značilo da ona pruža nekakvo okrilje, ali nestaje i obitelj. Nije stvar samo u tome što raste broj rastava, jer i rastavljeni odgovorni roditelji nastoje djeci pružiti emocionalno utočište na temelju onoga što je pritom ostalo od obiteljske strukture. Problem je u tome što pojedinci, zajedno s državnim strukturama, danas niječu obitelj, definiraju je na nov način bez ikakve povezanosti sa stvarnom ulogom obitelji ili ju pak proglašavaju potpuno nepotrebnom. Ponegdje se u javnosti mogu čuti upozorenja na opasnosti od surogatnoga majčinstva, ali nitko ne govori o opasnosti surogatnoga očinstva, o tome da je sve veći broj osoba kojima nije važno s kim će imati dijete, a onda se i odgoj te djece odvija u okvirima koji s obiteljskom strukturom nemaju nikakve veze.
U Hrvatskom saboru nedavno je pokrenuta inicijativa da se istospolnim parovima omogući posvajanje djece, da se ne govori o tome da država već izdašno financira društvene događaje na kojima se pod krinkom kulture promiče razaranje obiteljskih struktura. Nedavno je objavljeno da je u Velikoj Britaniji rođeno dijete s tri roditelja: manipulacijom jajnih stanica dijete uz jednoga oca ima dvije majke. U svijetu ima već najmanje pet takvih slučajeva.
Kako u takvim okolnostima uopće govoriti o odgoju? Tko će odgajati? I koga će se odgajati? Odgajati za što? Što uopće u tom kontekstu znači zrelost?
Društvo je, u to više nema nikakve sumnje, suočeno s teškim izazovima. Ugrožena je sama njegova struktura, podrivaju se njegovi temelji. Je li se pritom broj onih koji se drže općih vrijednosti već sveo na »stado malo«. I kako će opstati kad su preko medija, posebice društvenih mreža, ali i od same države, izloženi žestokim pritiscima promjene vrijednosnoga spola?
