Ne iznenađuje više ni pristup u resornom ministarstvu da se nakon svake tragične situacije koja se dogodi u sustavu socijalne skrbi kao adekvatan odgovor najavljuju izmjene krovnoga Zakona o socijalnoj skrbi (a zapravo je riječ o čistom PR-ovskom umirivanju javnosti). Dovoljno je podsjetiti samo na zadnje takve žalosne slučajeve. Kad je početkom 2019. godine na Pagu otac bacio svoju djecu s balkona, tadašnja resorna ministrica Murganić kao odgovor najavila je hitne izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, no spomenuti se zakon do dana današnjega nije izmijenio. Početkom 2020. godine dogodio se žalosni slučaj u obiteljskom domu u Andraševcu kad je u požaru toga doma, koji je dijelom radio u ilegali, izgorjelo šest starijih osoba korisnika doma. Tadašnja je ministrica Bedeković također kao odgovor najavila hitne izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, koji se naravno nije promijenio do danas. Sada i ministar Aladrović ponavlja istu frazu, kojom zapravo nastoji prije svega umiriti javnost.
No pravo je pitanje mogu li samo izmjene krovnoga zakona riješiti probleme koji su se nagomilavali zbog »grijeha nečinjenja« u tom važnom javnom sustavu. I ponajveći normativni optimisti teško bi bili tako optimistični i vjerovali da su izmjene zakona dovoljne. Prije svega resorni ministar mora se suočiti s činjenicom da je sustav financijski, kadrovski i materijalno potkapacitiran za rješavanje rastućih problema s kojima se suočava. To zorno ilustrira stanje u sustavu skrbi o starijim osobama gdje bi se moglo reći da država više uopće ne ulaže javna sredstva u proširivanje kapaciteta domova skrbi za starije, a potražnja je za tim uslugama sve veća, ili primjer nedovoljnoga broja zaposlenih stručnih djelatnika (socijalnih radnika, psihologa, socijalnih pedagoga) u centrima socijalne skrbi, gdje zapošljavanje ide na kapaljku – iako postoje nezaposleni stručnjaci, a postojeći su preopterećeni. Tako brojni centri, ali i druge ustanove socijalne skrbi, vape za novim djelatnicima. Nemoguće je prešutjeti i primjer preniskoga iznosa zajamčene minimalne naknade od 800 kuna mjesečno za najsiromašnije, čija se osnovica nije mijenjala sedam godina (od 2014. godine), a crta siromaštva je 2700 kuna. Istodobno su plaće u javnim službama u istom razdoblju rasle u nekoliko navrata. To bez sumnje pokazuje manjak brige i socijalne osjetljivosti onih koji su dosad upravljali sustavom socijalne skrbi.
Ostaje nada da će se ipak stvari zbog snažnoga pritiska javnosti u budućnosti pokrenuti u pozitivnijem smjeru za sustav socijalne skrbi i prije svega za korisnike o kojima je taj sustav u ime Republike Hrvatske dužan skrbiti se i brinuti.
Apel profesora: Dobrobit djece zajednička je odgovornost
Slučaj tragično preminule djevojčice u Novoj Gradiški koji je izazvao brojne reakcije u javnosti, pa i pozive nekompetentnih sudionika za navedenu problematiku na »javni linč« socijalnih radnika, samo je kulminacija brojnih problema koji postoje u sustavu socijalne skrbi. Međutim, temeljni problem sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, što je određena konstanta, nedostatak je kompetentnih kadrova u vodećim političkim strankama za tu problematiku, kadrova koji nakon izbora dolaze na vrh hijerarhijske piramide (ministri, državni tajnici) te nemaju cjelovit pregled problema s kojima se sustav socijalne skrbi danas u Hrvatskoj susreće. Druga važna razina problema, koja djelomično proizlazi iz prve, nevoljkost je svih dosadašnjih vlada da pravilno vrjednuju ulogu sustava socijalne skrbi kao jednako važnoga javnoga sustava kao što su zdravstveni, obrazovni ili obrambeni sustav.
Sustav socijalne skrbi brine se o najsiromašnijim članovima hrvatskoga društva, o osobama s raznim vidovima invaliditeta, osobama s mentalnim teškoćama, djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima preko socijalnih usluga i instituta roditelja njegovatelja, starijim osobama koje nemaju bližih srodnika koji bi se o njima brinuli bilo preko socijalnih usluga koji im se pružaju u obiteljskom domu ili zbrinjavanjem u instituciji, beskućnicima, migrantima i azilantima, slučajevima iz obiteljske problematike kao što su rastave, uz još niz drugih javnih ovlasti. Dakle, sustav socijalne skrbi uglavnom se bavi osobama s margine društva, kao »slamka spasa« i zadnje utočište.
S druge je strane i manje informiranim čitateljima jasno da je pozicija resornoga ministra socijalne politike (da ne ulazimo u sve promjene i lutanja s nazivima i pozicioniranjem resornoga ministarstva u zadnja dva desetljeća) uvijek negdje na repu događanja i uvijek s najmanje utjecaja, tako da je kod svih dosadašnjih vlada vrijedilo: kada se zadovolje apetiti svih proračunskih korisnika, resor »socijalne politike« dobiva ono što »preostane«. Zato toliko nažalost i ne iznenađuje da resorni ministar u ministarstvu mjerodavnom za rješavanje problema u sustavu socijalne skrbi na konzultativni sastanak ne poziva kompetentne stručnjake koji o istom sustavu i njegovu funkcioniranju podučavaju buduće generacije socijalnih radnika, nego se konzultira s predstavnicima civilnih udruga koje su se nerijetko tek od jučer počele upoznavati s problemima sustava.
Profesori su pojasnili da socijalni rad s djecom obuhvaća preventivne aktivnosti i tretmanske intervencije unutar i izvan javnoga sektora usmjerene na poboljšanje zadovoljavanja potreba i prava djece. Zaštita djece odnosi se na područje stručnih usluga i rada sa:
a. ranjivom djecom koja odrastaju s individualnim ili obiteljskim rizicima (kao što su npr. siromaštvo, kronične bolesti, teškoće u razvoju, problemi u ponašanju, konfliktno roditeljstvo itd.)
b. djecom ugrožene dobrobiti čije potrebe, prava i interese roditelji ne štite u dovoljnoj mjeri ili im djelomično izravno štete pa je u skladu s Konvencijom o pravima djeteta, čl. 4., država dužna pomoći obitelji u tome
c. djecom u alternativnoj skrbi čija dobrobit ne može biti u danom trenutku osigurana unutar obitelji, nego je za njih potreban smještaj izvan biološke obitelji i provođenje drugih stručnih postupaka kojima će se osigurati dugotrajno, stabilno okruženje za rast i razvoj djeteta.
Upozorili su da se zaštita djece ne provodi samo u sustavu socijalne skrbi, nego i u sustavu zdravstva i pravosuđa te da se poslovi zaštite djece i provedba socijalne skrbi za djecu temelje na znanstvenim i stručnim spoznajama socijalnoga rada, psihologije, socijalne pedagogije i prava. Provode ih stručnjaci svih navedenih profesija, unutar postojećih organizacijskih i financijskih mogućnosti koje su određene socijalnim politikama o kojima odlučuju lokalna i nacionalna tijela.
Istaknuli su i da su zakonska i stručna načela prema kojim su svi djelatnici dužni postupati u tom kontekstu prije svega načelo zaštite dobrobiti i prava djeteta, zatim načelo prava roditelja da se skrbe o djetetu te dužnosti državnih tijela da im pruže pomoć i interveniraju samo u slučaju potrebe, načelo razmjerne i najblaže intervencije u obiteljski život, načelo pravodobnosti i žurnosti.
Objasnili su i da su načelo razmjernosti i načelo pravodobnosti i žurnosti djelomično suprotni jer je aspekt pravodobnosti iznimno bitan s obzirom na to da upravo sadašnje okolnosti življenja djeteta i obilježja njegova djetinjstva utječu ujedno na buduće šanse djeteta u odrasloj dobi te u konačnici na sve aspekte života. Stoga je u nekim situacijama u najboljem interesu djeteta postupnost, a u drugima je donošenje privremenih mjera i hitnost u postupanju, pa i određivanje težih mjera, a onda i pravodobno odlučivanje nakon isteka tih mjera, zaista nužno i neodgodivo.
U izjavi su istaknuli i da prava djeteta mogu biti ograničena individualnom dobrobiću djeteta jer je dobrobit značajnija (i sveobuhvatnija) od pojedinoga prava u određenom trenutku ili razdoblju, i to zbog nekih specifičnih potreba djeteta i drugih značajnijih prava. Naveli su i primjer: »Pravo djeteta na život s roditeljima ograničeno je ako mu prijeti opasnost za život i zdravlje ili se nalazi u visokom razvojnom riziku (kao posljedica prošloga ili akutnoga nezadovoljavanja potreba i interesa ili izravnoga roditeljskoga kršenja prava djeteta).«
Smatraju da dok su razvojni rizici stupnjeviti, rizik sigurnosti je binaran, odnosno djetetov je život ili potencijalno ugrožen ili nije. Važno je pritom i razlikovati ozbiljne ugroze djetetova života od ugrožavanja kvalitete njegova života, što sigurno šteti dobrobiti djeteta, ali nije pitanje sigurnosti (npr. izgladnjivanje djeteta u odnosu na nekvalitetnu i neredovitu prehranu, neliječenje ozbiljno bolesnoga djeteta u odnosu na nebrigu o higijeni djeteta i prevenciji bolesti).
U izjavi nadalje stoji: »Obitelj ima i pravo na odabir načina obiteljskoga života sve dok to ne uključuje pitanja sigurnosti djeteta, u smislu dok nije ugrožen život djeteta. Područje zaštite djece neizbježno uključuje nesigurnost, nejasnoće i mogućnost pogrješke! Ono je vrlo zahtjevno područje rada jer stručnjaci moraju donositi složene zaključke, mišljenja i teške odluke u uvjetima u kojima gotovo uvijek postoji ograničeno znanje o nekoj obitelji, niz emocija, vremenski pritisak i suprotstavljena prava i vrijednosti, što sve utječe na njihovu točnost. Svako donošenje odluka zapravo podrazumijeva da je moguće i donošenje pogrješne odluke.«
Napisali su i sljedeće: »Neke profesije određenu količinu pogrješaka smatraju normalnom nuspojavom te se jasno razlikuje nemar od pogrješne prakse. Pogrješke su neizbježan pratitelj svake prakse i treba ih prepoznati i prihvatiti na način koji nije osuđujući. Osnovno je pitanje što je moguće, a što nemoguće predvidjeti i kako to učiniti, pa onda i za koje aspekte struka može biti odgovorna, a za koje ne. Neke su pogrješke neizbježne zbog ograničenoga znanja i nepredvidivosti ljudskoga ponašanja i (ne)mogućnosti uzimanja u obzir svih budućih okolnosti. No one koje proizlaze iz načina donošenja odluka, iz pojednostavnjivanja procesa odlučivanja, neprikupljanja i neprocesuiranja svih mogućih informacija, nisu slučajne, nego predvidive i mogu se spriječiti ako su ih stručnjaci svjesni i nastoje ih izbjeći. One koje proizlaze iz organizacijskih teškoća, preopterećenosti obujmom radnih zadataka ili nedostatnih sredstava također se mogu prepoznati i spriječiti. Dakle, ni u savršenom sustavu socijalne skrbi nije moguće izbjeći sve tragične događaje niti je moguće postići apsolutnu točnost u odlučivanju jer je previše promjenjivih čimbenika u svakom trenutku, a njihova međusobna interakcija oblikuje stvarnost i budućnost djeteta koja se ne može predvidjeti (kao što npr. nije moguće predvidjeti ishod svih medicinskih postupaka, prometnih događaj i sl.).«
Navedeno, ističu profesori, ne umanjuje ni na koji način potrebu da se postupci detaljno analiziraju kako bi se ubuduće smanjila mogućnost pogrješaka u nekom području rada (za što postoje različiti modeli analize pogrješaka), pa i utvrdila pojedinačna odgovornost. No iznijeli su i sljedeće načelo: utvrđivanje pojedinačne profesionalne odgovornosti ne smije biti rukovođeno javnim mnijenjem, nego se treba temeljiti isključivo na stručnoj procjeni nadležnih tijela.
»U kriznoj situaciji pandemije u kojoj se provodi niz mjera kojima se štiti javno zdravstvo i javni sustav kako bi se moglo što kvalitetnije odgovoriti na povećanje broja bolesnih treba s posebnim senzibilitetom (osobnim, akademskim i stručnim) sagledati i cjelokupnu društvenu situaciju, posebice u sustavu socijalne skrbi koji se na prvoj crti suočava s enormnim porastom socijalnih i drugih problema, kao što je porast nasilja, siromaštva i teškoća mentalnoga zdravlja djece i odraslih – što sve utječe na roditeljstvo i dobrobit djece. Neosporno je da u sljedećem razdoblju treba učiniti brojne iskorake u poboljšanju kvalitete, uvjeta rada i obrazovanja stručnjaka u području socijalne skrbi za djecu, no u ovoj izvanrednoj situaciji treba i s posebnom pažnjom voditi računa o tome da se dodatno ne otežava trenutačna vrlo složena situacija i profesionalni rad stručnjaka u tom području. Stoga pozivamo sve koji se bave zaštitom djece da umjesto prozivanja i prebacivanja odgovornosti, unutar svoga radnoga i privatnoga okruženja učine najbolje što je već danas moguće te da konstruktivnim djelovanjem svatko iz svoje profesionalne i privatne uloge preuzme dio zajedničke odgovornosti koju dijelimo, a to je dobrobit djece. Polazeći od navedenoga, obvezujemo se, kao nastavnici Studijskoga centar socijalnoga rada Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, da ćemo svojim nastavnim i znanstvenim radom sustavno pridonositi suvremenomu, na dokazima utemeljenu, kvalitetnu obrazovanju socijalnih radnika za ovo složeno i vrlo osjetljivo područje rada te da ćemo dosljedno zagovarati dobrobit djece i ugled profesije socijalnoga rada.«
