Cvjetnica. Blagdan susretanja već zaboravljenih, »jednogodišnjih« župljana na zaravni pred crkvom. I dok žene stoje u krugu i naizgled čavrljaju o djeci i kuhanju, a zapravo jedna drugoj gledaju nove (pred)uskrsne »odore«, u našem muškom »kružoku« već smo s klicanja prešli na »raspni ga«…
– O, Boris, pa i ti se pojavio?! Dobro da se crkva nije srušila! – dohvatio se Dankec našega »Bore bez čorbe«. – Eee, kad te već vidim, baš da te pitam hoćeš li potpisati za ovaj referendum o mirovinama?
– Naravno, to se samo po sebi razumije!
– Kako sad to? – tobože se zbuni Danko, pa nastavi navigirati u željenom smjeru: – Dobro se sjećam kako za ona oba referenduma, protiv »istanbulke« i za novi izborni zakon, nisi htio potpisati jer su to, kako si rekao, »zatucani« i »natražnjački« referendumi. A tek ovaj?! Pa tu traže skraćivanje radnoga vijeka, a »naprjedna« Europa će ga produljivati, možda sve i do stote! Zar si postao natražan? – zajapurio se Dankec, ali ja ipak primijetio kako Boris sve vrijeme upire prstom pokazujući svoje uho. – Što sad guraš prst u uho?! Ne želiš me čuti??? Hajde, objasni, zašto sad odjednom jesi za ovaj referendum?
– Evo zašto! – poče Boris, i dalje »putokazujući« prstom na uho. – Gledajte, više mi dlake ne rastu po glavi i gdje bi trebale, nego se razrasle iz uha i nosa! Više ih nemam po nogama, ko pravi dečki, nego mi sad rastu po leđima!! – poče se hvatati za rame pa se poplašismo ne će li se umah skinuti do pojasa, a on nastavi pantomimski: – Raste mi još samo ova nosina i rese na ušima! Pa šaljite me u mirovinu prije nego se pretvorim u Pinokija ili slona Damba! Već nakon 60. počinje »duhovita starost« i priroda se poigra nama. Šezdeset peta zadnji je čas da nas maknu dok još izgledamo kao ljudi, ha, ha! Dobro je moja baka govorila da »na starom panju svakakve kvrge rastu«…
– Šuti, budi sretan da ti ne zraste i kakav tumor, pa buš još dobil penaliziranu penziju i »ispal na penale«! – zna Debeli obodriti novopečene 60-godišnjake. – I ja bum potpisal za »67 je previše«! Samo, bedaki, ne znaju kak se dela referendum! Oni sad traže da se u mirovinu ide sa 65 umjesto 67, a kad su već pokrenuli cijelu tu mašineriju trebali su »crtu« fino spustiti na 60 godina! Ne samo zato kaj je svaki ozbiljan posel prek’ toga već »neprirodna akrobacija«, neg’ zato da se mogu pogađat! Jer, ak staviš crtu na 60, dobil buš 65. A ovak’, ovi državni fiškali budu ih zvozali, crtu ostavili na 67 i još će reći nek’ budemo sretni da već sad nije podignuta na 70!
– Osim toga – usudih se i ja dati svoj stručni sud – cijelo to podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu, sve je to dio projekta, udara na obitelj i natalitet.
– Ma daj??? – iskesi se Dankec. – Ne misliš valjda da bi nam 60-godišnjaci, kao »mladi penzići«, trebali podizati natalitet?!? Daj, budu te čuli ljudi tu pred crkvom, he, he…
– Klipane jedan! – klepim ga po blagodlakavom uhu. – Možda jesam naivac, ali čini mi se da ovako »starci«, koji su i tako pol radnog vremena po bolovanjima, zauzimaju mjesta mladima koji se bez pravog zaposlenja ne mogu ni ženiti, ni udavati. A ako im se ta »luda hrabrost« i dogodi, onda se ne usuđuju imati djecu jer rade od jutra do sutra, a nemaju kome djecu dati ni da ih se pričuva. Jer bake i djedovi nisu više »starci« i penzići, već ljudi »u najboljim godinama«, pred kojima je još i dvadesetak godina do pune mirovine! Kad će biti već zreli da njih same dadu… unucima na čuvanje?!
– Mo’š mislit kako će nas čuvat! U Irskoj? U »nigdjezemskoj«? – »zakiseli« Debeli pa »prozove« i zadnjeg koji se nije javio: – A ti, Željac, naš Europejac? Ti sigurno ne ćeš potpisivati ovaj »socijalni« referendum?
– O, još kako hoću! – iznenadi nas Željac. – Iako jesam za rad do 67., potpisat ću ga samo zato da vidim što će sad »Lovro presveti« i njegovi komiteti smisliti da i ovo ispadne još jedan »dum-dum referendum«, samo da vidim kako će to ovaj poništiti!
