Iako je Hrvatska morska zemlja te se mnogi na obali bave ribarenjem, nema toliko osoba koje znaju pokrpati ili »uštimati« mrežu, koji se profesionalno bave ribolovnim alatima. Većinom to rade ribari, ali to tradicionalno zanimanje i danas je potrebno. Već 24 godine tim se poslom, kao jedan od rijetkih, bavi 58-godišnji Svemir Meić Sidić iz Jezera s otoka Murtera, vlasnik obrta »Barba i barba« u kojem rade još tri zaposlenika, među njima i njegov najstariji sin Marko. Iako je Meić Sidić po struci elektroinstalater, život ga nije odveo u tom smjeru, nego je – budući da živi u malenom ribarskom mjestu – često bio na povlačnoj ribarskoj mreži koći. Tako ga je potreba dovela do brige o održavanju mreža.
»Uz jednoga Jezeranina, starijega čovjeka, sada pokojnoga Miru Klarina, naučio sam mnogo. Brzo su me i drugi počeli zvati, tražili su da im zakrpam mreže, počeli su mi i plaćati, jednostavno tražilo se takvo zanimanje. Sve je krenulo kada sam povremeno počeo ići na koću, no ubrzo je to postalo moje trajno zanimanje«, svjedoči Meić Sidić, kojega svi u mjestu znaju pod nadimkom Semo.
Prisjeća se da se u ratno vrijeme sve manje išlo ribariti, pa je svoje aktivnosti preusmjerio prema krpanju i izradi mreža, a ubrzo je 1996. godine otvorio tvrtku te se počeo i profesionalno baviti tim poslom. »Nije na početku sve bilo baš tako jednostavno. Kada sam prijavljivao obrt, pod djelatnost nisu imali izradu mreža pa mi je upisano ‘ostalo’, jer zakon ne prepoznaje to što mi radimo, a ni obrtnička komora nema definirano to zanimanje mrežara. No unatoč svemu, ustrajemo sve ove godine i nikada nismo tražili subvenciju ili pomoć države, niti se zaduživali – radimo pomalo, strpljivo, gradeći reputaciju kod naših klijenata.«
Detaljnije objašnjavajući kako zapravo izgleda njegov posao, kaže da je osnova rada i njegovih proizvoda mreža, a onda šiju i izrađuju različite vrste – malih ili većih koća, radnih mreža, športskih i svih drugih vrsta i nazivlja.
»Mreža kao sirovina izrađuje se isključivo strojno, one dolaze odasvud – iz Kine, ali najčešće iz Italije. To je kao pri kupnji metražnoga tekstila za konfekciju. Mreže se kupuju na kile, mreža ima svoju širinu i dužinu, postoje različite vrste materijala – tanji, deblji, onaj koji tone ili pak oni koji plutaju. Naša je zadaća konstruirati i krojiti mreže«, kaže Meić Sidić, a u svojem poslu najčešće se koriste alatima kao što su ribarske igle, škare, nož, ali i električne škare za kidanje materijala. Kaže da je ponekad potrebna i velika brusilica jer ima mreža koje imaju lance i konopa sa sajlom. »Zahtjevan je to i kompleksan posao, nije to jednostavno kako se često misli: ‘Uzmi iglu, sjedni i šivaj ili krpaj’«, dodaje sugovornik.
Tradicionalni obrtnik tvrdi da je Hrvatska mala ribarska zemlja ako se uspoređujemo s drugim europskim zemljama poput Italije, Francuske, Španjolske ili Norveške, no detaljno se upoznaje i s tamošnjim trendovima izrade mreža. Vani je trend uporaba selektivne mreže, sve se rjeđe rabi koća jer se njome osiromašuje riblji fond pa je i Meić Sidić ponudio izradu prototipa selektivne mreže. »To je mreža po kojoj radi cijeli svijet, no kod nas u praksi i zakonu nije zaživjela. Predlažem to već 15 godina, no nije bilo sluha. Često ribari nemaju strpljenja jer bi uporaba selektivnih mreža podrazumijevala da se određeni dan lovi samo veća riba, a kod nas je najveći ulov sitne ribe. Treba pričekati nekoliko mjeseci da ribe narastu, 6-12 mjeseci bi trebalo raditi sa smanjenim ulovom, da bi se kasnije dobio veći ulov.«
Sugovornik se koristi pojmovima kojima se opisuju jednostruke ili trostruke mreže, pa su mu često na ustima riječi: gavunara, vojga, prostica, psara, poponica, listarica, salpara, sipara. Sve su to vrste mreža stajaćica, a postoje i obalne mreže potegače, poput migavica, srdelara, šabakuna, igličara, oližnica…
No osim ribarskoga alata, obrt Meića Sidića počeo je odgovarati i na druge potrebe: pojavile su se ponude za obradu športskih mreža, pa je tako proširio ponudu. »Kaže se da je mreža stari materijal, kao i drvo, ali se može prilagoditi današnjim potrebama. Gledamo što ljudi traže pa danas proizvodimo i izrađujemo od mreže i konopa sve što god se može zamisliti – bilo ribarske mreže, športske i zaštitne, mreže za katamarane, jahte, a sve je više njihova primjena vidljiva u graditeljstvu u kućama, gdje se mreže rabe za ograde ili ležaljke«, kaže Meić Sidić.
U svojoj radionici, smještenoj uz obiteljsku kuću, na istaknutom mjestu postavljen je križ, slike bl. Alojzija Stepinca i sv. Ivana Pavla II., a dragi su mu svetci sv. Andrija koji je bio ribar te sv. Nikola kojemu se utječu putnici. »Često svojim radnicima govorim o motu sv. Benedikta: ‘Moli i radi.’ Kao vjernik snažno se uzdam u Božju providnost, osobito kada su u pitanju novi poslovi i izazovi. U svojim molitvama često se spomenem svojega obrta, potreba radnika, uspjeha posla, ali i obitelji. Pokušavam ne odvojiti posao od molitve i vjerničkoga života. Za mene je to neodvojivo. Dimenzija vjere bitna je i u poslovnom životu, ljudi to često zaboravljaju i odbacuju te se previše uzdaju u sebe i struku.«
