Pastoralni suradnik župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci Ivan Zaradić cijeli je svoj život vezan uz Crkvu, od obiteljskoga odgoja, odrastanja, studiranja i svih kasnijih angažmana u vjerničkim zajednicama do najnovijega vremena kao novinar i urednik na Radio-Mariji.
»Dolazim iz Lovreća, skrivenoga iza planine Biokova i naslonjenoga na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Prostor je to koji prošlost nije štedjela. Tu su se lomili utjecaji zapadnih i istočnih povijesnih zbivanja. Za naš Lovreć mi domaći volimo reći da je ‘cvit Imotske krajine’«, pojašnjava Zaradić svoje rodno mjesto i nastavlja: »Rođen sam 13. studenoga 1988. od mame Desanke iz obitelji Kekez i tate Joze Zaradića u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Moji roditelji uz mene još imaju starijega sina, mojega brata Radoslava koji s obitelju živi u Makarskoj i trenutačno je na čelu Županijskoga arhiva. Ujedno je vrlo aktivan u društvu u sklopu udruge ‘Benedikt’ kojoj je i predsjednik. Otac je jednoga sina, mojega predivnoga nećaka Bartula.«
Djetinjstvo i osnovnu školu proveo je u rodnom Lovreću odrastajući u okruženju iz kojega je od malih nogu, kako svjedoči, crpio priče o ljubavi prema Bogu i ovozemaljskoj domovini.
»Moj je otac hrvatski branitelj, kao i većina muškaraca iz toga kraja, što je snažno utjecalo na oblikovanje moje svijesti o pripadnosti narodu bogate povijesti i dubokoga kršćanskoga identiteta. Odrastanje na selu pružilo mi je kao djetetu veliku slobodu i mogućnost izražavanja vlastite kreativnosti igrom u prirodi. Dalmatinski kamenjar i šuma bili su moja svakodnevna igraonica. Moja generacija među posljednjima je koje su bile lišene loših utjecaja današnjih ekrana moderne tehnike, mi nismo obraćali pretjeranu pozornost na to, nismo imali vremena, tenisice i ruke uvijek su nam bile blatnjave i prašnjave od igre na otvorenom. Danas sam Bogu zahvalan na tome. Upravo ta sloboda izgrađivala je u meni znatiželju prema raznim vještinama i zanatima. Radovao sam se radovima u polju, odlasku u šumu zbog pripreme drva za ogrjev. Kad god bi netko u selu zidao kuću, odmah bih trčao onamo samo da promatram kako se nešto gradi i, naravno, pomogao bih u mjeri u kojoj bi odrasli to dopustili«, govori Zaradić.
U Lovreću je pohađao Osnovnu školu Silvija Strahimira Kranjčevića, koje se rado i danas sjeća, posebice svojih učitelja koji su u njega, kaže, utkali ispravne poglede na svijet. Istodobno je počela i njegova vjerska formacija. »U našoj župi djeluju fratri Imotskoga dekanata, koji su nezaobilazni odgojiteljski stup naše zajednice. U mojoj formaciji veliku su ulogu odigrali župnici fra Dinko Bošnjak, fra Anđelko Šimić i fra Mario Jurišić. Svi su danas u nebeskom kraljevstvu. Rado se sjetim vjeronaučnih susreta koje smo imali prije početka nastave ili nedjeljom prije mise. Upijali smo svaku njihovu riječ, uz potpuno poštovanje njihova autoriteta, što me naučilo da i kasnije u životu s takvim stavom pristupam i drugim autoritetima. U svojoj rodnoj župi primio sam i sakramente inicijacije. Moj prvi angažman u zajednici započeo je nakon prve pričesti kada sam prvi put obukao ministrantsku haljinu. Prilika da ministriram i budem tako blizu oltara činila me radosnim, iako u toj dobi nisam bio svjestan najvećega čuda na svijetu koje se događa na svakoj misi na tom oltaru. Rado smo prihvaćali poziv naših župnika za bilo kakve akcije u župi ili asistenciju, jedva smo čekali vrijeme blagoslova obitelji kada bismo obilazili naša sela. Ta avantura uvijek je završavala s džepovima ispunjenim slatkišima, a i pokojom kunom za džeparac. U takvu ritmu prolazilo je moje odrastanje i osnovna škola«, kaže naš sugovornik.
Prekretnica u njegovu životu nastupila je iznenadnim odlaskom na daljnje srednjoškolsko školovanje u Zagreb. »U to vrijeme počeo sam trenirati košarku, zbog koje sam i učinio taj veliki korak preselivši se kao tinejdžer u glavni grad Lijepe Naše. Upisao sam Srednju tehničku školu Ruđera Boškovića i završio je s usmjerenjem – elektrotehničar. Paralelno sa školom svakodnevno sam pohađao treninge u Košarkaškom klubu ‘Cedevita’. Moja nesuđena košarkaška karijera brzo je završila zbog teže ozljede nakon koje sam odustao od daljnjih treninga. U to je vrijeme važnu ulogu za moje usmjerenje odigrao moj tadašnji profesor vjeronauka Boris Ilčić, koji je zaista opravdao svoju ulogu odgojitelja i prijatelja i kasnije je utjecao na moj odabir fakulteta teologije. Jednostavno sam htio biti poput njega, radostan i miran. Danas nosim titulu diplomiranoga teologa. Godine 2020. diplomirao sam na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Tijekom srednjoškolskih i studentskih dana više sam puta mijenjao adrese stanovanja i zbog toga, ali i mladenačkoga lutanja, nisam pronašao svoje mjesto ni u jednoj župnoj zajednici.«
»Konkretniji laički angažman nije mi tada bio u primisli. Stvari su se počele mijenjati kada sam se doselio točno na pola puta između zagrebačkih župa Marije Pomoćnice na Knežiji i sv. Josipa na Trešnjevci. Kao i svi mladi hitao sam k salezijancima noseći u srcu mnoga pitanja koja opterećuju prosječnoga mladića.
Nisam bio upoznat s don Boscovom karizmom dok nisam pobliže upoznao tadašnje svećenike salezijance koji su djelovali u župi. Osobito spominjem Gorana Antunovića, Ivana Šibalića, Tihomira Šutala i Davida Leskovara. Svi su oni na svoj način utjecali na mene da se više vratim u zagrljaj Majke Crkve, propovijedima, razgovorima ili u ispovijedi. Gledajući njih, u meni se počeo buditi žar da više služim zajednici, osobito s talentima koje mi je Gospodin podario. U to sam vrijeme otkrio još jednu ljubav – klapsko pjevanje. Pjevam baš u klapi ‘Stine’. Zahvaljujući glazbenomu talentu, počeo sam razbijati strah i tremu nastupanja pred ljudima tako što sam u župi Marije Pomoćnice počeo redovito čitati, glumiti u predstavama i na ostale načine podupirati bilo kakve župne akcije. Čak su me i za sv. Nikolu angažirali. Zahvalan sam don Goranu kojemu se učinilo zgodnim da čovjek od 210 cm igra Nikolu. Što sam se više davao, to sam više ljubavi dobivao, kako od ljudi tako i od Oca. Moj intenzivniji angažman u župi Marije Pomoćnice trajao je cijeli studentski staž i još koju godinu nakon toga. Ostalo je puno divnih uspomena i prijateljstava koja i danas snažno traju.«
U formacijskom razdoblju susreo se i s duhovnom ostavštinom sv. Josemarije Escrive i Opusa Dei, kamo povremeno odlazi na susrete i upoznaje tu duhovnost. »Sazrijevajući, počeo sam osjećati da me Gospodin poziva nekamo drugamo. Knežija je pretežito župa mladih, dođe trenutak kad smatrate da ste dovoljno odrasli i da treba poći dalje. Tu počinje priča sa sv. Josipom i istoimenom župom. Za taj transfer zahvalan sam svojemu bratu i prijatelju Mariju Šuljku, vrlo angažiranomu laiku u župi sv. Josipa. Njegov poziv da dođem čitati i ministrirati kod ‘Josipa’ nisam mogao odbiti. Dolaskom u tu župu spoznao sam brojne mogućnosti kako se kao laik možeš davati drugima. Župom marljivo i revno već 12 godina upravlja župnik Damir Ocvirk, koji me primio raširenih ruku zajedno s kapelanima. Upravo ta župna živahnost motivirala me da pristupim i muškoj molitvenoj zajednici sv. Josipa koju čine osviješteni i angažirani muškarci. Bio sam impresioniran tom grupom mladića, muževa, očeva i djedova koji pružaju bezrezervnu potporu župniku u svim aktivnostima, bilo u molitvi i čitanju ili ako su u pitanju i konkretne fizičke akcije. Imamo redovite mjesečne susrete, zajedničke molitve krunice sv. Josipu, humanitarne akcije i hodočašća. Zaista je lijepo kao braća živjeti, stoga preporučujem svim pasivnim vjernicima da se trgnu i budu aktivni. U župi čitam, pjevam i ministriram, po potrebi radosno obavljam i druge poslove.«
U svemu tome zaposlio se na Radio-Mariji na mjestu voditelja programa i zamjenika urednika. »Radio-Marija je posao koji to nije. Riječ je o konkretnom poslanju koje uključuje određenu evangelizaciju preko radijskoga etera donoseći u svaki dom i srce kršćansku nadu. Osim toga, aktivan sam i u nekoliko kulturnih udruga, koje opet na svoj način iziskuju tu malu žrtvu za dobro drugoga, ali mene čine sretnim i ispunjenim. Zasad sam neoženjen. Ali je odnedavno u mojem životu jedna Marina. U svemu što živim potpuno se pouzdajem u Boga. Vjera je za mene najveći, nezasluženi Božji dar.«
