Medicinski tehničar Jozo Petrović, koji djeluje u bolnici »Marienhospital« u Aachenu, govori o važnosti i stanju zdravstva. Bio je sudionik brojnih simpozija i kongresa na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine te poznaje stanje zdravstva u njima. Ima 48 godina i završio je doškolovanje za voditelja odjela ili odjela mobilne kućne njege za ekspertizu stoma, rane i inkontinenciju.
»Oženjen sam, imam dvoje djece, bio sam rukometaš od malih nogu«, navodi Petrović, koji je i uspješan trener te radi u HSG-u Merkstein. »Rođen sam u Dobrošinu, lijepom selu ispod Vranice na rijeci Vrbasu, u općini Gornji Vakuf – Uskoplje, koja je mjesto športa i tolerancije. Moglo bi biti primjer za uređenje sustava u Bosni i Hercegovini. U Njemačkoj sam već 28 godina, a u Bosni su mi roditelji, brat i sestra s obitelji.
Dolazak u Njemačku za mene je bio pun izazova. Kao mlad medicinski tehničar sa 20 godina počeo sam raditi u hospiciju u Njemačkoj ‘Haus Hörn’, gdje sam skupio golemo iskustvo uz pomoć časnih sestara iz reda sv. Vinka Paulskoga. Dvije godine kasnije radi priznavanja diplome otišao sam u bolnicu ‘Marienhospital’ u Aachenu te sam počeo raditi kao pomoćnik medicinskoga tehničara, što je razina njegovatelja. Postupno sam se usavršavao jer se cijeni rad, za razliku od Hrvatske, gdje se gotovo sve događa po nekakvim vezama, simpatijama, poznanstvima. Jednostavno, kad se nekoga prepozna po radinosti i sposobnosti, otvaraju mu se mogućnosti«, navodi Petrović.
»Katoličkih bolnica manje-više ima gotovo u svim većim mjestima. Redovnice i redovnici dali su velik doprinos, no nažalost neki se redovi gase jer nemaju pomlatka. Hvala Bogu, ima još redovnica, u našoj bolnici sad imamo časne sestre iz Indije… Znam da u nekim bolnicama u Hrvatskoj rade redovnice, ali pogled na vjeru i način življenja vjere različit je u demokratskim društvima s tradicijom i posttotalitarnima koja se ne snalaze. Riječ ‘katolička’ često je razlog za diskriminiranje, a katolik nikoga ne isključuje jer je u njemu ljubav vodilja.«
Predstavljajući instituciju u kojoj radi, Petrović kaže: »Katolička zaklada ‘Marienhospital’ Aachen osnovana je sredinom 19. stoljeća kao građanska inicijativa laika i svećenika. Osnivači, ukorijenjeni u katoličkim župama sv. Mihovila i sv. Ivana u Aachen-Burtscheidu, bili su usko povezani s društveno-reformatorskim krugom oko blažene utemeljiteljice reda Franziske Schervier, čije su se sestre brinule o njezi u bolnici ‘Marienhospital’ Aachen. Katolička zaklada ‘Marienhospital’ Aachen posvećena je idealima svojih osnivača. Postupanje svih naših zaposlenika trebalo bi odražavati da poštujemo jedinstvenost svakoga ljudskoga bića, njegovo nepovrjedivo dostojanstvo Božjega stvorenja. Ne razlikujemo ljude koje pratimo po spolu, rasi, jeziku, domovini i podrijetlu, kao ni po njihovoj vjeri i njihovim vjerskim i političkim pogledima. Kao bolnica za akutnu njegu, standardne skrbi i akademska nastavna bolnica RWTH Aachen ima ukupno 350 kreveta na odjelima opće, visceralne i minimalno invazivne kirurgije, vaskularne kirurgije, ortopedije, traume i športske medicine, interne medicine – gastroenterologije i dijabetologije, interne medicine – kardiologije, ginekologije i akušerstva, anesteziologije, intenzivnoga liječenja i liječenja bolova te dijagnostičke i interventne radiologije. Osim toga, bolnica ima pristup odjelima oftalmologije, otorinolaringologije, oralne i maksilofacijalne kirurgije. Točno se znade da svi djelatnici postupaju po pravilima evanđelja, po pravilima utemeljitelja bolnice… Glavni sam medicinski tehničar na abdominalnoj kirurgiji, zatim traumatologiji i ortopediji, vaskularnoj i torakalnoj kirurgiji. Te se funkcije biraju po potrebi poslodavca i radnom mjestu. Posrijedi je doslovce doškolovanje ovisno o potrebi. Zakonski je regulirano koje kvalifikacije mora imati neki odjel da bi funkcionirao. Isto tako, jasno su propisane kompetencije i radno vrijeme, zatim broj osoba na odjelu, pomoćno osoblje.«
»Njemačka je uređena država, uređena sustava i daje jako puno mogućnosti mladima. Posebno je kod školovanja velika mogućnost, Nijemci jednostavno ulažu u znanje, za razliku od zemalja u kojima treba plaćati da se uopće dođe do te razine kako bi se moglo pristupiti formalnomu upijanju znanja. Ne radi se samo o studijima, nego se to čini na svim razinama. Mogu govoriti konkretno, posebnost je u našem slučaju da naši budući kolege sklapaju ugovor školovanja s bolnicom. Školovanje je zakonski regulirano, ali oni koje obrazujemo imaju dohodak u sve tri godine školovanja.« Kad je riječ o tome otići ili ostati, Petrović ističe da je jako teško otići, osim ako je velika potreba. »Mislim da politika mora puno toga učiniti da zadrži radnu snagu u Hrvatskoj, da zadrži mlade, da ulaže u njihovo obrazovanje. Često imam upite od kolega u potrazi za poslom, ne samo iz Bosne, nego iz Hrvatske i Srbije. Ljudi trebaju sigurnost, i da za ono što rade budu plaćeni. Tarifni ugovor u Njemačkoj je velika prednost. Tko radi, zaradi! Nema tu uravnilovke.«
Petrović nadalje ističe da dobro organizirana Njemačka ima probleme što se tiče zdravstvene njege i medicinskoga kadra. »Potreba za osobljem i radnom snagom je velika. Između njemačkoga modela i hrvatskoga goleme su razlike. Kad sam čuo od kolega koliko je potrebno vremena u jednoj klinici da bi se zaposlio jedan radnik, to je stvarno previše. Hrvatsko je društvo birokratsko. Pa zdravstvo, prosvjeta i Crkva tri su stupa svakoga društva uz obranu i prehranu. Potrebna je jasna strategija. Mislim da imamo kvalitetne ljude i to bogatstvo treba iskoristiti. Pratim iz medija dugove bolnica. Njihova su vodstva odgovorna za financije. Ljude treba birati po kvaliteti i potrebi. Ravnateljstvo klinike drugačije je regulirano u Njemačkoj nego u hrvatskom sustavu. U zdravstvu je na prvom mjestu humanizam, a ne podobnost i politika. Humanizam je jako važan, ali ljudi moraju od nečega živjeti. Velika je prednost izgrađenoga društva. Na primjer medicinske sestre i tehničari po završetku trogodišnje škole stručne su osobe i zaposlenici na odjelima. Nema ugovora na određeno pa onda produžavanje po volji vodstva ili politike. Jasno se znade što komu pripada«, kaže Petrović i dodaje: »Domovinu sanjam i u srcu je nosim, ali isto tako mogu reći da se ne osjećam ovdje kao stranac. Zapravo, to je od čovjeka do čovjeka, njegovo promišljanje i integriranje u društvo. Čovjek mora dati svoj doprinos društvu gdje god živi, kamo su ga dovele životne okolnosti. Nastojim kroz različite aktivnosti, u prvom redu po glavnom poslu, športskim klubovima, zatim školama dati ono što mogu, što znadem.«
