U početnom dijelu Treće pjesme o Sluzi patniku iz Knjige proroka Izaije govori sâm Sluga koji je prikazan kao mudrac koji se pouzdaje u Boga. Božja se pomoć očituje u sposobnosti poučavanja. »Jezik vješt« toga sluge dar je od Boga, koji sa sobom donosi i zadaću pomoći umornima. Nauk Božji, prije nego osudu, donosi okrjepu.
Tako Sluga Gospodnji djeluje u skladu s Božjim načinom djelovanja jer, kako isti prorok kaže na drugom mjestu, okrjepa umornih Božje je djelo. On »umornomu snagu vraća, jača nemoćnoga«, »onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja«. Sluga može posredovati tu okrjepu zato što je i sam njome okrijepljen. I on sam svakodnevno, od ranoga jutra sluša Božju riječ. Tako Sluga priznaje da ništa što on čini nije njemu vlastito, nego sve dolazi od Boga i sve je u funkciji služenja Bogu i njegovim naumima. Njegovo je prvotno stajalište pouzdanje u Boga. Prva dva retka te pjesme i započinju spominjanjem imena Božjega: »Gospodin Bog«. Tako je Bog subjekt u oba retka, on je taj koji čini, koji nešto poduzima i koji ima inicijativu. Bog daje Sluzi sposobnost govora i otvara mu uši. Jedino što Sluga čini jest da se tomu nauku ne opire (heb. marah). Time Deuteroizaija slijedi nauk s početka Knjige Izaijine, gdje Bog kaže: »Htjednete l’ me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske. U buntovništvu (heb. marah) ako ustrajete, proždrijet će vas mač.« Tritoizaija pak dodaje: »Oni se odmetnuše (heb. marah), ožalostiše sveti Duh njegov. Zato im je postao neprijatelj i sâm je na njih zavojštio.« Sluga Gospodnji ne uzmiče od Božje riječi, ali takvo stajalište slušanja i poslušnosti ima i svoje posljedice. Sluga prima udarce, čupaju mu bradu, vrijeđaju ga i pljuju, a on sve to mirno podnosi jer zna: »Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.« Sluga zna da je Bog na njegovoj strani i u muci i u nevolji.
Muka po Mateju započinje Judinom izdajom prilikom koje Juda prodaje Isusa za trideset srebrnjaka, cijenu što ju je starozavjetni Zakon propisivao za život roba. Ta cijena podsjeća na riječi proroka Zaharije: »Oni mi odmjeriše plaću: trideset srebrnjaka. A Gospodin mi reče: ‘Baci u riznicu tu lijepu cijenu kojom su me procijenili!’« Riječ je o smiješnoj cijeni za Boga koja je značila raskidanje Saveza naroda s Bogom, ali i unutarnjega mira u narodu. Isusova je cijena jednako smiješno niska, ali dokazuje i njegovo božansko podrijetlo. Prvoga dana Beskvasnih kruhova, to jest onoga dana kad se imala blagovati pashalna večera kao znak Saveza svakoga Izraelca s Bogom, Isus blaguje pashu sa svojim učenicima i tada se, u inače svečanom ozračju blagdana, posljednji put naviješta Isusov svršetak. U sklopu same pashalne večere Isus mijenja točno utvrđeni obred te daje učenicima za hranu kruh i govori im da je to njegovo tijelo. Slično i prilikom jednoga od više predviđenih uzimanja čaše pune vina, Isus izriče zahvalu (grč. euharisto) i daje ju učenicima kao svoju krv. To je krv Saveza koja se prolijeva za mnoge na otpuštenje grijeha. Premda se izrijekom ne spominje »novi« Savez, jasno je da se on sada ostvaruje. Stari je Savez prekinut s ljudske strane grijehom, a Isus ga obnavlja svojom žrtvom koja će omogućiti eshatološku gozbu svih koji su njegovi. On će, nakon muke, tu gozbu očekivati »zdesna Sile«, to jest zdesna Bogu. Isus se tako objavljuje kao Sin Božji, naviješteni Mesija. Njegova slava očitovat će se u uskrsnuću, a potom u njegovoj Crkvi, okrijepljenoj njegovim otajstvima. Stoga ni Isusove posljednje riječi na križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio« ne treba shvatiti kao izraz tjeskobe i očaja, nego kao molitvu koja se u Psalmu 22, odakle su preuzete, nastavlja nadom u sigurno izbavljenje.
Pavao u Poslanici Filipljanima poziva članove te Crkve da budu složni, da istu ljubav njeguju, da budu jednodušni, da budu »jedne misli«. Sudeći prema tome pozivu, čini se da je zajednica u Filipima bila opterećena suparništvom i razdorima. Apostol ih stoga potiče da »u poniznosti jedni druge smatraju višima od sebe«. Kad ih poziva da isto misle, Pavao zna da je to moguće postići samo na jedan način, i to usklađujući svoje mišljenje s onim Kristovim, a ono se očituje u hvalospjevu Kristovu poniženju i uzvišenju. Krist je ponajprije opisan kao »trajni lik Božji«, čime se podsjeća na svojstva koja pripadaju njegovoj božanskoj naravi. On je, međutim, sama sebe »oplijenio« (grč. kenoo; 2,7). Grčki izraz zapravo znači »isprazniti«, a od njega se izvodi pojam »kenoza« kojim se označava Kristovo samolišavanje božanske slave koja mu je pripadala u njegovoj preegzistenciji, koja je očitovana na gori preobraženja i koja će se objaviti o njegovu uskrsnuću. Tako je Isus, svojevoljno slab, postao sličan ljudima, »sluga«, ponižen do smrti na križu. To je dno njegova poniženja, ali i početak uzvišenja. Bog mu je darovao »ime nad svakim imenom«, ime »Gospodin«. To je ime Božje te mu se čitav svemir klanja. Valja primijetiti da se klanja »na ime Isusovo«, to jest klanja se njegovu čovještvu. Odatle je vidljivo i uzvišenje čitavoga ljudskoga roda i osobito dostojanstvo što ga je u Kristu primio. U Kristovu vazmenom otajstvu, uključujući i muku i smrt, prepoznaje se pravo dostojanstvo ljudskoga roda.
