Najvažnija je socijalna distanca«, rečenica je koja prati suvremenu svakodnevicu. Samo rijetki govore o fizičkom razmaku iako govoreći o socijalnoj distanci zapravo misle baš na fizički razmak. Izraz »socijalna distanca« prije bi mogao podrazumijevati društveno distanciranje, individualiziranje. Možda mnogi misle da to i jest pravo rješenje, da se svatko zatvori u svoj mjehurić, balončić, dok nevolja ne prođe. No jasno se vidi da ako se ionako snažno individualizirano društvo dovodi do krajnosti socijalne distance, malo-pomalo počinje pucati po šavovima. Ljudi se bune, nervoza raste, počinju vjerovati svakakvim informacijama itd. Konsenzus sigurnosti vrlo brzo puca pred ponorom samoće. Ljudi ipak trebaju jedni druge, trebaju biti u društvenom kontekstu, pa neka je i na fizičkoj udaljenosti.
Glazbu je koronakriza udarila posred čela, ona nije za samoću, ona je od samoga početka društvena igra, zajednički jezik, način komunikacije; preko nje se komuniciraju emocije, ali i vrijednosti. Glazba nije izum samca, ona je izum društvene zajednice i uz govorni je jezik i njegova zajednička potreba. U tom kontekstu zanimljivo je promatrati kako koronakriza razotkriva sve što je brzina i ludilo potrošačkoga i tehnološkoga društva početka 21. stoljeća uspijevala zakopati. Pa tako i pogubne posljedice individualističke filozofije na samu glazbu. Jer ako je glazba nekad i bila društvena igra, ona to već neko vrijeme nije. To se najbolje vidi kroz sudbinu glazbenih bendova, glazbenih sastava.
Zbog smrti Rajka Dujmića, ponovno su u prvi plan u medije izbile priče o životu jednoga benda, o njegovu nastanku, usponu i na kraju padu. Nisu »Novi fosili« prvi bend koji su snašle te kušnje, naprotiv, to je relativno normalna pojava, no »Novi fosili« bend su koji je osnovan 1969. godine! Ima li danas bendova poput »Novih fosila«, »Parnoga valjka«, »Prljavoga kazališta«, »Magazina«, »Psihomodo popa« ili »Azre« i »Haustora«? Nema ih. Još od osamdesetih godina prošloga stoljeća primat na glazbenom tržištu preuzimaju pojedinci, glazbeni sastavi malo-pomalo gube svoju popularnost, a upravo su glazbeni sastavi doveli do velikoga obrata u popularnoj glazbi 20. stoljeća (o presudnom utjecaju npr. »Beatlesa« i »Rolling Stonesa« na popularnu glazbu u SAD-u napisane su stotine radova, a šezdesetih godina ta su dva benda na Billboard Hot 100 ljestvici imala čak 66 hitova!). Od 2000. godine do danas nagradu »Grammy« za najbolji album u 20 izbora dobilo je samo šest bendova, a kad se pogleda ukupan broj nominacija, bendovi još i više zaostaju. Top-ljestvice govore sličnu priču, YouTube govori sličnu priču, streaming servisi imaju sličnu priču, dovoljno je pogledati trenutačnih najboljih 100 na Spotifyju, stare se snimke slušaju, dapače, dakle nisu bendovi mrtvi u smislu da su zaboravljeni, ali novih je bendova jednostavno malo. Zašto? Pa odgovor je ipak malo kompliciraniji od toga da je sve biznis, društvene mreže, YouTube, Instagram utjecaji, promjena marketinških strategija, tehnologija… Zapravo je riječ o tome da je »krivac«, ako se to tako može reći, upravo socijalno distanciranje. Eto, izgleda da bi korona ipak mogla biti kriva za sve.
Što se to glazbi dogodilo da ju danas sve manje ljudi konzumira i producira zajednički, teško je pitanje. Činjenica je da je primjerice čitajući životopise kandidata za prijamne ispite na glazbenim akademijama, proporcionalno gledano, vrlo visok udio onih koje je u život glazbe, po njihovim riječima, naveo neki vid kolektivnoga muziciranja. Bilo bi zanimljivo napraviti sveobuhvatno istraživanje da se vidi o kojim se točno brojevima radi, ali stoji da je vrlo visok broj kandidata koji navode kako su ili vodili zborove ili pjevali u njima (većinom crkvenima), bili u folklornim društvima, poluprofesionalnim glazbenim sastavima (poput zbora »Zvjezdice«, »Mozartine« i sličnih), u amaterskim orkestrima poput limene glazbe ili tamburaških sastava.
Tko je sudjelovao u bilo kojoj vrsti glazbenoga sastava, može sasvim sigurno posvjedočiti o posebnoj kemiji koja se stvara kroz zajedničko muziciranje. Ta kemija nastaje zato što je glazba vrlo poseban vid zajedničke komunikacije. Dvojica istraživača sa Sveučilišta Cambridge Ian Cross i Ghofur Eliot Woodruff u zanimljivom radu »Glazba kao komunikacijski medij« istražuju razlike i veze između govornoga jezika i glazbenoga jezika u komunikaciji među ljudima. Teorija je gusta i komplicirana, istražuje vezu akcenta i timbra jezika i glazbe te sposobnost jednoga i drugoga u upravljanju situacijama društvenih nesigurnosti ili bolje reći nesporazuma. Jezik kao forma komunikacije prenosi značenje preko egzaktnoga sustava kroz koji je na prvi pogled moguće komunicirati sve, pa i ljudske emocije. No ljudi su bez obzira na to stvorili paralelni sustav komunikacije za koji se čini da je zajednički svim ljudima i koji na prvi pogled služi isključivo za to da bi ljudi kroz njega komunicirali osjećaje. Međutim, Cross i Woodruff pokazuju da glazba ne služi samo za to nego i za viši red komunikacije kroz koji ona na neki način regulira odnose unutar društvenoga tkiva. Tako navode da glazba može biti dio društvenih rituala, ali može služiti i za proces ozdravljenja i održavanja prirodnoga i društvenoga reda. To može i jezik, koji je na prvi pogled za to čak i bolji sustav, no bez obzira na moć jezika, nesporazum i nerazumijevanje koji mogu dovesti i do sukoba ne mogu biti izbjegnuti bez obzira na navodnu jednoznačnost značenja koju komunicira jezik.
Ljudi jednostavno mogu riječi shvatiti drukčije, nekad ne samo zbog značenja nego i zbog naglaska, načina na koji su izgovorene, konteksta itd. Cross i Woodruff navode razne funkcije u kojima glazba pomaže održavanju društvenoga tkiva, no najzanimljivije u radu jest to što rabe izraz »signal iskrenosti«. Pritom se opet istražuje signaliziranje kao vrlo širok pojam, međutim pojednostavljeno, autori ciljaju na ono što je neizrečeno, ali je svima razumljivo. Glazba ima tu značajku da ljudi ne moraju ništa reći, ali će se shvatiti. Onaj tko je barem jednom pokušao »skupno muzicirati«, a to je valjda napravila većina kad-tad, shvatio je da se u jednom času stvara neka vrsta razumijevanja i prianjanja uz drugoga koja nadilazi nešto što se može jezikom izraziti. Ne može se taj zajednički osjećaj dogovoriti, on se jednostavno stvori – jer se u jednom trenutku iskreno poveže više duša na razini koje nisu ni svjesni, oni u tom trenutku ne moraju razmišljati o točnosti ili netočnosti izrečenih riječi li tvrdnja, oni se u nekom trenutku jednostavno – razumiju.
Nedostatak skupnoga muziciranja dakle korijene ima negdje drugdje, ima korijene u općem otuđenju, individualizmu kao prevladavajućoj ideologiji koja vlada Zapadom. Grupa, naravno, još ima; svako mjesto, regija ima neke svoje svatovske junake ili ekipu koja svira po restoranima, klubovima itd. Tu su i prateći bendovi solista, no tu već pomalo nastaju problemi jer razvojem tehnologije, da bi snimili pratnju, ne mora nužno postojati bend. Žalosno je to da se naraštaji koji dolaze i koji su usmjereni na ekrane i TikTok, Instagram i druge ine junake, navikavaju na to da je glazba isto tako slika i pojedinac. Ne »ekipa«, nego »ja«. TikTok je možda najviše od svih fenomena društvenih mreža naglasio tu samoprodukciju. Ima stotine tisuća ljudi koji po cijele dane snimaju samo sebe. Ne će otići u neku garažu i pokušati s prijateljima složiti tri suvisla akorda.
Klasična pak glazba danas većinom živi u inačici skupnoga muziciranja. Duo je gotovo minimum. Osim klavira, još je tek tu i tamo koji instrument koji se izvodi baš solo. Upravo zato glazbene akademije vide komorno muziciranje kao jedan od najvažnijih dijelova kurikula. Tu se stvara komunikacija među glazbenicima koja nema samo glazbeno nego, a to je možda još i važnije, i kulturno i društveno značenje. Žalosno je da je ono što se naziva klasična glazba ostalo kao posljednja utvrda nekih vrijednosti koje su presudne za održavanje društva zdravim. Glazba komunicira i vrline, požrtvovnost, upornost, vrijedan rad, trajnost, strpljivost. Te se vrline mogu komunicirati i kroz popularnu glazbu, dapače, ali bez bendova ondje je to malo teže, jer vrtlog industrije za pojedinca će biti prije koban nego za jedan cijeli bend.
Iako se i bendovi raspadaju, pojedinac bi se mogao raspasti još i prije. Za klasičnu glazbu to je sve žalosno zato što je ona u današnjem svijetu možda ispod pet posto udjela u ukupnoj glazbenoj produkciji. Ona eventualno može održati sjećanje, ali više od toga teško. Društvo koje skupa pjeva na krštenjima, vjenčanjima i sprovodima jest ono koje je smislilo i bendove. Ako tog društva više nema, nema ni onih koji će imati potrebu negdje svirati skupa pa mu ostaju samo TikTok zvijezde, bez iskrenosti, samo prazni i usamljeni samac na sigurnoj socijalnoj distanci.
