Ravno s dječjega rođendana provaljuje nam unučad sa svojim majčicama, našim kćerkicama, koje za divno čudo dižu puno veću graju od predškolaca. Cikću udivljeno, snebivaju se u radosnoj nevjerici, gotovo suznih očiju sjećaju se vlastita djetinjstva, guraju ženici mi Jelici i meni pod nos te svemoćne mobitele, da se i mi podsjetimo »kako je to bilo lijepo dok su se kod kuće slavili rođendani«. Jer, mala Lukrecija iz Ivanova vrtića slavila je rođendan doma! U dvoiposobnom stanu, s još desetero djece i tuce roditelja, i… »Narazgovarali smo se, nasmijali, s djecom po podu igrali! Vidi fotku, tata. I zaplesali smo, uopće nije bilo tijesno. Kako dobro«, nisu se prestajale diviti, produljeno slaveći.
Eh, dokle smo stigli, da rođendan u obiteljskom domu postaje atrakcija prvoga reda, veća i od onih »nobl« proslava na seoskim imanjima, gdje vode gradsku djecu da uživo vide tri kokoši, dva ofucana konja i puhnu u tortu… Jer danas mladim roditeljima tako je normalno da se dječji rođendani slave u raznim plastičnim igraonicama ili bar u plastičnoj zalogajnici s pomno odabranom unificiranom rođendanskom spremom od balončića i kapica do tanjurića i pribora za jelo s istim modnim dezenom, s posebno plaćenom »tetom« koja »animira« klince pušući s njima u predivnu tortu umjetna izgleda i još umjetnijih sastojaka, u boji »teme« rođendana… Osokoljeni njihovim oduševljenjem kućnim rođendanom, pitamo kćeri koji je pravi razlog da su njihove generacije, pa i one same, prigrlile takve, od doma odmaknute dječje rođendane?
– Pa tko si lud želi toliko posla i čišćenja natovariti?! – hitre su Doroteja i Marta. – I tko zna koliko bi nam čaša ostalo cijelih? A što da mi mali »gremlini« unište novi namještaj, Zvone ga je četiri tjedna montirao…
– I? Sigurno mu je ostalo bar »12 peaces« viška! – prisjećam se svojih slaganja »lego-namještaja«. – Ne čini mi se da su to pravi razlozi… Jeste, lijeni ste vi mladi pomalo, ali znate uključiti i mikser i suđericu! Nemate ni skupocjeni namještaj s kraljevskih dvora, ne plašite se vi previše za te kaučeve koje ionako mijenjate svake četiri godine! Mislim da je glavni razlog što ste, što smo, danas svi nepovjerljivi, više ne želimo otvoriti vrata svojih domova drugima. Ne želimo im se »pokazati«. Lakše nam je prodati im našu nestvarnu sliku u nekom zabavnom parku gdje smo svi isti, konfekcijski, gdje svi žvačemo iste gumene hamburgere i masnu imitaciju bakinih prženih krumpirića…
– Ej, deda, sjetio sam se… – prekida me (kako ja svog djeda nikad nisam) šestogodišnji unuk Bono, kao da je i on skužio da postajem »prepametan«. – Još smo na rođendanu slušali Thompsona!
– O, pa onda smo i baka i ja trebali doći! – namignem mojoj »Divi Purgerskoj« pa opet »podbodoh« mlade kćeri i zetove. – Eto rješenja i za te vaše generacijske »cajkaroše«!… Neka si i oni te »cajke« puštaju na zabavama u svojim »domaonicama«, a ne u javnim dvoranama koje smo gradili i održavamo i mi, koji nemamo gdje slušati naše pjevače!
