Bog se odlučio otkriti čovjeku. Približio mu se iako to ne mora učiniti. Pjesnik psalma zahvalno kaže: »Ljubim Gospodina jer čuje vapaj molitve moje.« Jednostavne riječi zahvalnosti zbog Boga koji čini dobro čovjeku. Pohvalno je kada čovjek u svoj život unese zahvalu zbog Boga koji čini dobrotu grješnomu čovjeku.
Bog čuje ljudski vapaj. Velika je radost povjerovati takvoj činjenici! Bog sluša čovjeka. I ne samo da ga sluša, nego čovjeka zaista i čuje. Ljudi su okruženi mnogima koji pokušavaju biti sućutni za druge. Mnogi slušaju tuđe probleme prekriženih ruku. Potvrdno kimaju glavom, čak i sa suzom u oku, ali tuđi vapaj ne izmamljuje ništa drugo osim sućuti. Svijet sućuti ne znači nešto posebno. Bog na ljudski vapaj nije ostao samo sućutan. Naprotiv! Kada je izraelski narod bio u egipatskom ropstvu, Bog je rekao: »Čuo sam vapaj mog naroda.« Čuo je! Odmah je pohitao u odgovor, poslao je svojega slugu Mojsija neka izvede narod iz šaka tuđinaca. Kada se stvar silno zakomplicirala, Izraelci su se udaljili od Boga pa su uveli razne zakone. Poslao je tada na svijet svojega Sina. Nije se oglušio na vapaj naroda koji je ponovno tražio slobodu.
Kaže pjesnik psalma, zapisao je molitelj: »Ljubim Boga jer čuje vapaj moje molitve.« I taj molitelj se osvjedočio – njegova molitva nije ostala bez ploda. Našao je utjehu u Bogu jer je Bog pogledao na njegov vapaj. Vapaj se pretvorio u molitvu. A što je vapaj? Vapaj je krik, duboki uzdah, izraz velike boli koja je istodobno žudnja. On je vidljiva reakcija koja prožima čitavo ljudsko tijelo. Osoba koja vapi, čitavim bićem izgara. Duboka je bila molitva pisca ovoga psalma. O, kad bi molitve kršćana postale vapaji prema Bogu! Kada bi se puko službeno otvaranje usta u šapatu molitve pretvorilo u jecaj žudnje za Bogom! Bio bi to trenutak kada bi se po strani ostavila svaka osobna željica, svaka sebična molitva, svako razmišljanje o planovima u budućnosti, a ispred sebe stavila samo Božja prisutnost. Bog čuje čovjeka, nagnuo se i želi udijeliti svoju blizinu. Dovoljno je, nije čovjeku potrebno ništa više od Stvoritelja koji čuje. Koje li samo radosti u takvoj molitvi vapaja!
Ma zašto bi Bog čovjeka uopće čuo? Zašto bi se zadržao na ljudskim vapajima? Što je sve čovjek svojim grijesima učinio, koliko često je u svojim molitvama usmjeren samo na sebe a premalo na druge, zašto bi onda Bog poslušao uopće takvu molitvu? Jednostavno, Bog ljubi. Psalmist kaže da je Bog prepun sućuti. Tako je malo potrebno. Neka se čovjek, taj maleni Božji sluga, samo približi Bogu, sve će se početi odvijati drugačije. Osjetit će Božju ljubav radi koje će ostati zahvalan.
O istom psalmu piše Ivan Zlatousti: »Nemojmo se ponašati kao da nam Bog duguje neku zahvalnost. Postupimo kao da mi njemu plaćamo dug. Otkupio nas je svojom dragocjenom krvlju. Mi smo s druge strane dužnici. Ako sada dobrovoljno ne položimo život za njega, položit ćemo ga po zakonu naravi kasnije. Isto vrijedi i za bogatstvo. Ako sada ne poklonimo dobra svojim bližnjima radi Boga, na kraju ćemo svoje bogatstvo okončati iz nužde smrti. Tako je i s poniznosti. Nekada nismo voljni biti ponizni zbog Boga, ali bit ćemo poniženi zbog nevolja, nesreća i nadmoći. Vidite li kakva je to milost! Bog nas čini poniznima zbog ovih stvari, a zatim nas nagrađuje za poniznost koju nam je usadio.«
Kršćanin je danas pozvan na intenzivan vapaj molitve. Ne više nekakve molitve koja će biti zatvorena u sebe, nego molitve poput današnjega psalmista. Kršćanin može biti osoba svjesna Božje prisutnosti u svakom trenutku i zbog toga se veseliti. Bog koji čuje u ljudskoj je blizini. Nije utekao, nije se ni skrio, nego odvažno sluša. I čuje. Molitva koja je postala vapaj biva dovoljna. Postala je vapaj uobličen u zahvalnost na sakramentu euharistije, u kajanje tijekom sakramenta pokore, u iskrenu ljubav u sakramentu braka. Krivo onda pišu oni koji govore o kojekakvim snažnim molitvama. Kao da bi, tobože, sam Bog radije čuo nekakve posebne tajne molitve. Molitva vapaja, to je molitva koja prožima čitavo ljudsko biće. Ona se vidi u zajedničkom slavlju sakramenata, a osobito se žarko svjedoči životom.
Gospodine, hvala Ti što čuješ naše vapaje koje Ti upućujemo. Uvijek si iznad nas, ali se nisi ustručavao približiti nam se. Nagnuo si samoga sebe u našu blizinu. Postao si nam sličan po svojem Sinu. Daruj nam zahvalnost zbog takve Tvoje izravne prisutnosti po kojoj ostaješ s nama u vijeke vjekova. Amen.
