Bori li se Crkva protiv »Noći vještica« zato što se njome ismijava crkveni progon vještica u srednjem vijeku?
Ivan
Nekomu bi se na prvi pogled moglo učiniti da je baš tako kako pišete: da se Crkva bori protiv »noći vještica« zbog toga što bi se ta »manifestacija« mogla dovesti u vezu s progonom vještica u srednjem vijeku, pri čemu se vrlo često i paušalno i neznanstveno Crkvi »prilijepi« etiketa progoniteljice i predvodnice u progonu žena, što nije povijesna neprijeporna istina. Današnja pak »Noć vještica« – protiv koje se Crkva ne bori, nego upozorava da nije prihvatljiva – čisti je poganski običaj, pa je u kršćanskom smislu kao takav neprihvatljiv. Riječ je o običaju koji je »uvezen« i u Hrvatsku, a da s hrvatskom kršćanskom tradicijom uopće nema veze i ni na koji se način ne može povezati s blagdanom Svih svetih i Dušnim danom. Neobično je, iznenađujuće, pa i razočaravajuće da su i vjernici ponegdje prihvatili taj poganski običaj, pa tako izrezuju bundeve i stavljaju ih na prozore svojih kuća ili u dvorišta, premda s njihovom vjerom taj običaj nema nikakve veze. S vjerskoga stajališta mogli bismo dodati da je riječ i o grijehu praznovjerja o kojem piše u Katekizmu Katoličke Crkve (broj 2110 i sljedeći) koji treba svakako ispovjediti.
U katoličkom kalendaru među svetima nalazimo zgrade. Na primjer, spomendan posvete bazilikâ svetih apostola Petra i Pavla. Zar nije korisnije na taj dan prisjetiti se nečijega sveta života, a ne posvete crkve? Zar nije vrjednije slaviti živu Crkvu, a ne hramove?
I. B.
Kada govorimo o spomendanu koji spominjete i posveti bazilika svetih Petra i Pavla željeli bismo Vam skrenuti pozornost na to da mi kao vjernici i kao Crkva tim slavljem zapravo slavimo dva velika apostola – apostolske prvake – koji su svojim životom i mučeničkom smrću u Rimu dali svjedočanstvo za Krista. Njima, da tako kažemo, Crkva mnogo duguje – i kao apostolima i kao Isusovim učenicima i kao mučenicima koji su nam svima primjer – pa ih se stoga i osobito štuje i časti. Posebno ih se, ako tako možemo reći, časti baš u mjestu njihova mučeništva, u Rimu, te u Vječni Grad hrle milijuni hodočasnika koji im se utječu u zagovor, baš u prekrasnim bazilikama koje su im posvećene i koje hodočasnicima zrače posebno snažnom duhovnošću, bez obzira na to što ih posjećuju i turisti iz cijeloga svijeta koji u njima prepoznaju veliku umjetničku i kulturnu vrijednost. Prema povijesnim se izvorima obljetnica posvete tih bazilika u Crkvi slavi od 11. stoljeća te se tom proslavom skreće pozornost na činjenicu da su apostoli bili »stožeri Crkve« nekada, ali i tijekom povijesti – danas i sutra, sve do svršetka svijeta, o čemu svjedoči i molitva pape Lava Velikoga iz Časoslova: »Njih je Božja milost uzdigla među svim članovima Crkve do takvoga vrhunca i postavila ih u Tijelu, kojemu je Krist glava, kao dvostruko svjetlo očiju.«
Na misi sam vidio kako se ponašaju đakoni: iziđu iz Crkve skupa sa svećenikom obučeni u misno ruho kao da su pravi svećenici. Đakon čita evanđelje i propovijeda, a u Bibliji piše da đakon služi kod stol(ov)a kako bi se svećenik mogao potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja. Isto tako, đakoni prostiru korporal, stavljaju hostiju na pliticu, prije Očenaša podižu kalež dok svećenik moli »Po Kristu i s Kristom…«. Meni se čini da su to velike ovlasti, a papa Franjo je rekao da »đakon u Crkvi nije svećenik druge klase, nego je nešto drugo; nije za oltar, nego za služenje«.
Čitatelj
Baš o tome o čemu pišete na kraju citirajući papu Franju vodi se računa: đakon, naime, i na oltaru služi, a Sveti Otac zapravo je u tekstu koji navodite govorio o tome da se đakonu ne bi trebalo previše sviđati da bude samo uz oltar, jer to nije njegov put, te je pozvao na sklad – sklad između služenja riječi i služenja ljubavi. Dakle, rekli bismo: i oltar i služenje u ljubavi ono su što odlikuje đakona koji ima tu dvojaku ulogu u liturgijskom i u pastoralnom smislu koja je po nama dobro usklađena. I još jedna rečenica: u »Općoj uredbi Rimskoga misala« piše da »prema predaji služba naviještanja čitanja nije predsjedateljska (pod predsjedateljem se misli na svećenika), nego poslužiteljska. Stoga neka čitanja čita čitač, a evanđelje neka naviješta đakon ili, ako njega nema, koji od svećenika« (br. 59), a što se propovijedi tiče: »Homiliju neka redovito drži sam svećenik slavitelj, ili neka je prepusti svećeniku suslavitelju, ili katkad – ako je prikladno – i đakonu, ali nikada laiku.«
