– Možete si vi to zamisliti?! Jučer dođem iz vrtića s malim, – uzrujano nam priča »Krešica«, najmlađi član naše »družbe stare kvržice«, koji je s nepunih četrdeset već dospio postati otac jednoga dvogodišnjaka – a žena mi veli: »Pa ovo nije Davidova majica! Ni hlačice… sve si naopako donio! Nesposobnjaković! Sreća pa si bar pravo dijete doveo kući…«
– Kako »nije prava majica«?! Pa na majici je pisalo »David«! – nastavlja Krešo priču kao da i sad stoji pred ženom. – I na vrtićkom ormariću je pisalo David! A ona meni: »A fotka? Jesi pogledao je li njegova fotka na ormariću? Pa u grupi s njim su još dva Davida!« Kakva jarčeva fotka?! I otkud da znam da su trojica, kad je i u cijeloj Bibliji samo jedan David! Nema na ormarićima nikakvih fotki, samo imena! E, tu sam ju malo zbunio! Jer uvjeravala me da su dan ranije bile i fotke na vrtićkim ormarićima…
– Je, kad ne pratite nove zakone! – meritorno će Toma. – Počele su tete provoditi Zakon o zaštiti osobnih podataka. Nema više fotografija pa da ti odmah znaš kako izgleda David, a kako mala Lea. Čudno da su im i imena ostala, jer priča mi moja susjedica Mirjana, teta u vrtiću, da je kod njih samo broj na ormariću.
– Možda rimski brojevi, da ih dvogodišnjaci lakše čitaju? – rugam se.
– Ma, imaju i neki »znakić«, leptirića, bubamaru, kanticu… tako da ih djeca znaju prepoznati, a roditelji će po broju – sve zna Toma. – Veći je problem što sad tete ne smiju nigdje imati izvješene podatke je li koje dijete alergično, astmatično i slično. Pa je neki dan jedna teta na zamjeni maloga alergičnog na mlijeko natočila ko »pun hamper«, dok mu ni počelo šištati na nos i uši!
– Pa da, opasno je da koji trogodišnjak ne bi pročitao dijagnozu pa se rugao vršnjaku! – nastavih. – A i tete, zašto bi i one morale znati baš sve što dijete muči, ima li padavicu ili bradavicu, to je povjerljivo!
– A zamislite – razveže sad Toma do kraja – čuo sam i to kako će tete u vrtiću sada za nekakvu »mapu aktivnosti«, u koju stavljaju podatke o tome što je dijete učilo i kako napreduje, da će u toj mapi, zbog zaštite podataka i zloporaba, morati na fotografijama zamutiti lica sve druge djece osim djeteta čija je mapa!
– E, bit će im to onda fakat divna uspomena! – naceri se Krešica. – Da jednog dana prolistaju mapu i sjete se kako su išli u vrtić s… malim bezličnim nakazama?! Ili će, možda, i na zamućena lica stavljati znakiće i brojkice, recimo »Zombić 2B«, »Reptilić 13C«?… Ma, cijeli svijet je pošašavio!
– Je, kad smo s novim tehnologijama skroz zgubili privatnost! – uključi se Debeli, naizgled smrtno ozbiljan. – A ima i posebno »osjetljivih podataka«, čul sam, koji moraju biti najstrože zaštićeni jer se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, vjersko ili političko uvjerenje, spolnu orijentaciju i sindikalno članstvo… Kaj bi neko moral znati da sam crnac? Ili da sam debeli, nedajbog?! Ili da idem u crkvu? Možda bumo, po novim zakonima, do crkve morali ići maskirani, pod kabanicama, a onda nutra da svako ima svoj »boks«, kak malu ispovjedaonicu, tak da drugi ne znaju naš osobni podatak da smo vjernici?! Ma, osim kaj takve zakone zmišljaju samo da nahrane birokraciju, pravne konzultante i meštre, sve to meni smrdi na još jedan krak one »istanbulske hobotnice«! Na svijet u kojem više ne bu ni spola ni roda, ni imena ni prezimena, u kojem bumo svi samo brojevi…
– Daj, Debeli, nemoj mi sad mrčiti planove! – prekinu ga Toma. – Pa ja sam baš zahvaljujući kombinaciji te Deklaracije i ove Zaštite, lijepo smislio zaštićeno dati nadležnima »osjetljiv podatak« da se osjećam kao žena, pa da mogu fino i legalno odmah u punu mirovinu, a ne da radim još pet godina!
