Zadnjega desetljeća svakog jutra u ovo doba godine kada mi magla uđe u ramena, leđa i koljena, spremajući se na posao, zamišljam kako me lutajući novinari zaustavljaju pa mi s onim sladolednim mikrofonom postavljaju pitanje koji je za mene najveći izum prošloga stoljeća? I onda im ja, »časna starina«, smireno i samouvjereno odgovorim: »Dugačka žlica za cipele!«
Kako bi zinuli, i oni i njihovi gledatelji koji su sigurno očekivali da ću spomenuti penicilin, svemirski brod na Mjesec ili prvo osobno računalo. Ali, ne! Nitko i ništa mi nije nešto »tako blisko, a tako daleko« poput nožnih prsta i tabana učas približilo kao dugačka žlica za cipele, spasivši me tolikih muka! Premda, priznajem, bilo je još zgodnih izuma poput rezalice za tvrdo kuhana jaja ili silikonskih okvira za naočale, a ni mobitel nije bio sasvim za odbacivanje… Zapravo, na tehnološkom, inženjerskom planu – ima izuma više nego dana! Svakoga trena neka novotarija, često korisna (makar ne koliko dugačka žlica za cipele)… Samo na području društvenoga ustroja kao da više nema novih »izuma«, tj. nakon svih onih robovlasništava i feudalizama, satrapija, kraljevina i jednoumnih totalitarizama, pred nama su, čini se, ostale tek ekstremne varijacije demokracije, kao ti ga »najboljeg uređenja ikada«. Akrobatske varijacije u stilu kao da se nađe 12 apostola na sastanku s prvom točkom dnevnog reda: izbor novoga »prvoga među jednakima«. »Što je sad?« jedva dospije zaustiti Petar, a ostali ga ušutkaju: »Pa prošao je tvoj mandat, opet si samo Šimun, a mi demokratski biramo novoga Petra!« Ili, zamislite situaciju gdje sedam patuljaka glasovanjem bira »tko će biti Učo nakon Uče«, iako je evidentno da je Učo jedini pismen. Ili familiju u kojoj se reizborno, na mjesec dana, bira oca – »patera familiasa«, pa onda, baš u studenom, bude izabran trogodišnji Lukica koji zaključi da je glupo ići na grobove pokojnika!? U takvu je neku fazu, čini mi se, došla današnja demokracija. Kao da joj je »žlica za cipele postala predugačka«, kao da je nastupio »višak demokracije«? Pa više nije dosta birati samo sabornike ili predsjednike, nego se bira i vlastiti spol i rod, da i ne govorim o pravu izbora na to hoćemo li rađati ili ne… Kako je krenulo, ne bih se čudio da za koju godinu »demokratskom većinom« u familiji odlučujemo o eutanaziji za »voljenu bakicu«. Ili da svatko ima pravo izabrati si svoga predsjednika države, pa tako meni nitko ne će moći zabraniti da mi predsjednik bude baš Lula iz Brazila, umjesto Zoki iz slučajne države! I još ću izabrati da budem dječak iz 5. c razreda jer se upravo tako osjećam ispod ćelice, i tražiti da me svi oslovljavaju s »Dečec«!
– Akumulatore stare skupljamo! Vešmašine, željezo starooo skupljamooo… – iz snatrenja s dugačkom žlicom u ruci u stvarnost me vraćaju svakodnevni zvuci sitnih obrtnika zanemarenog malog poduzetništva. I Jeličin glas: »Dobro je dok ne skupljaju stare muževe, jer kako si zamišljen i dosadan – odmah bih te dala!«
