Treću godinu zaredom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu proslavljen je Zaziv Duha Svetoga za umjetnike »Sursum Corda«. Euharistijsko slavlje vodio je dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Kao i proteklih godina, bilo je mnogo poznatih lica, pjevali su solisti Opere HNK-a u Zagrebu, a molitvu vjernika predvodili su umjetnici i ravnatelji hrvatskih kulturnih ustanova.
Ta vrijedna inicijativa i iznimna atmosfera mogla je promatračima otvoriti i neka pitanja. Osim vječnoga pitanja o odnosu umjetnosti i duha, ostala su u zraku i neka druga. Treba li se Crkva možda više otvoriti dijalogu s umjetnicima i umjetnošću danas? Ima li ikoga tko bi se upustio u avanturu neke vrste pastorala za umjetnike? Sudeći prema broju umjetnika i njihovim porukama iz pozdravnoga govora glumca Joška Ševe, ta potreba svakako postoji.
No, dijalog s umjetnošću i nije tako jednostavan. Danas govoriti o umjetnosti uistinu nije lako. Osim, jasno, ako se ne podlegne upadanju u klišej u kojemu je umjetnost isključivo priča o uzvišenosti, ljepoti, uzvišenju duha, plemenitosti. Ali čak i ako je nekad imala, umjetnost sa svime time danas ima sve manje veze. U suvremenim zapadnim društvima ona odavna nema transformativnu, obrazovnu i moralno uzvišenu poziciju koju joj neki još pridaju – barem ne na općoj, društvenoj razini. Ona je samo još jedna od roba na tržištu gdje je sve uravnjeno i gdje je u konačnici sasvim svejedno tko je Prijović, a tko Pogorelić.
Neki smatraju da je umjetnost danas napokon deelitizirana, demokratizirana te svatko ima pravo konzumirati onu kulturu i umjetnost koju želi. A baš sloboda izbora reflektira unutarnju slobodu same umjetnosti. Ako je ona pritom i društveno angažirana, tada mora biti i relevantna. Taj argument koriste oni koji u oslikavanju ulica i zgrada vide vrhunce ljudskoga stvaralaštva i slobode, nesvjesni da zapravo ljudima govore kako nisu dostojni ničega višega od gledanja u pod ili eventualno u zid. Da su »prašinari« nedostojni pogleda u nebo.
U spomenutom slučaju, iako se sam čin oslikavanja asfalta možda i može podvesti pod umjetnost, značenje koje mu se učitava nema veze s unutarnjom vrijednošću djela: njegova je vrijednost u potpunosti proizvoljno »proglašena«. Ta »vrijednost« sastoji se u tome što je djelo predmet umjetničke i/ili društvene kritike – ni u čemu drugome. Ono ništa vrijedno ne govori, samo signalizira stav. Time izmiče svakomu kriteriju klasične estetike te postaje politikom. Takva umjetnost nema baš nikakve veze sa slobodom jer ne transcendira ništa. Ništa tu nije »prelaženje granica iskustva, bilo izvan ili iznad osjetilnoga opažanja«, ništa tu nije »prešlo u sferu transcendentnoga, iz konačnoga u beskonačno, iz uvjetnoga u bezuvjetno«. Ali tako jedino i može završiti »umjetnost koja je život« i »život koji je umjetnost«, što mnogi takozvani estetički pragmatisti zagovaraju kao konačni ideal. U tom se idealu sjedinjuju umjetnost i život, te umjetnost postaje (jedina) formativna sila koja služi čovjeku da postane bolje biće, koncentrirano na to da užitak i »spas« nađe na ovom svijetu, a ne u nekoj tamo onostranosti.
Taj stav nije samo filozofski; on je i vrijednosni. Kada veliki slikar Dimitrije Popović izjavi kako je »umjetniku umjetnost religija« ili kad jazz umjetnik Hadžimanov na gostovanju u Hrvatskoj izjavi da bismo bez umjetnosti bili »potpuno prazne i izgubljene ljušture«, to jasno pokazuje da umjetnost danas pretendira na mjesto koje je nekada zauzimala vjera. Umjetnost je, dakle, ta koja bi životu trebala davati smisao. Možda to i jest razlog nelagode koju neki u Crkvi osjećaju kada moraju govoriti o umjetnosti: suvremena umjetnost često je u potpunom raskoraku s umjetnošću kako je oni shvaćaju.
Ali, postoji i dobra vijest u cijeloj toj priči, što su dokazali umjetnici koji su došli na Zaziv Duha Svetoga. Ne, nije svim umjetnicima umjetnost religija; ne, nije umjetnost razlogom zašto nisu prazne ljušture. Oni vjeruju riječima svetoga pape Ivana Pavla II. u slavnom »Pismu umjetnicima« da nitko bolje od njih, »genijalnih graditelja ljepote«, »ne može naslutiti nešto od onoga pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo svojih ruku«. U »umjetničkomu stvaranju« čovjek se očituje više nego ikad kao »Božja slika«. Tu zadaću ostvaruje prvenstveno oblikujući predivnu »materiju« vlastite ljudskosti, a zatim i vladajući na stvarateljski način nad svemirom koji ga okružuje. »Božanski Umjetnik, susretljivošću punom ljubavi, prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskomu umjetniku, pozivajući ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć.«
Mnoge umjetnike koji nisu vjernici svojedobno je zagolicalo što papa ovozemaljskoga umjetnika uspoređuje s Božanskim. No iako papa tumači da »ex nihilo« može stvarati samo Bog, oni bi se te gnjavatorske varijable najradije riješili. »Pouzdajte se u svoju maštu i granice ne postoje.« To možda i dobro zvuči u teoriji. U praksi, ljudska duša koja može gledati samo u pod jer si je uskratila nebo brzo dolazi do svojega »plafona«. Više nego bilo što drugo, umjetnost danas potvrđuje baš tu tezu.
Američki filozof Richard Shusterman u eseju o umjetnosti i religiji kaže da umjetnost u baš svim aspektima može nadomjestiti vjeru, čak je i nadmašiti. Dapače, s očitim zadovoljstvom tvrdi da se to već dogodilo. Ali razmotri li se podrobnije, njegov djetinjasti pogled na religiju kao isključivo mjesto utjehe i nije teško proglasiti prevladanim. Za utjehu se, naime, ne treba gnjaviti umjetnošću; i čokolada može učinkovito pomoći.
Šalu na stranu, Shusterman tvrdi kako su umjetnička djela postala sveti tekstovi, umjetnička kritika svećenstvo koje ih objašnjava pastvi, dok su umjetnici proroci u stalnoj potrazi za novim evanđeljima, a muzeji i koncertne dvorane nove crkve i samostani. No, Shusterman smatra da to stavljanje umjetnosti u nekadašnji prostor religije zapravo povezuje religiju i umjetnost tako da »umjetnost postaje religija izvedena drugim sredstvima«. Zato i ne vidi kako bi umjetnost mogla izići iz religijskoga škripa. Naime, kultura, religija i umjetnost na zapadu su u neraskidivoj vezi. Bez obzira na racionalnost koja je navodno odnijela pobjedu nad praznovjerjima mita i religije, ljudi – pa tako i umjetnici – ostali su »zaraženi« pojmom onostranoga: svijeta u kojemu se događa preobraženje jednoga u drugo, svijeta dualnosti duhovnoga i materijalnoga.
Pridavanje umjetničkomu djelu značenja koje ono na prvu nema – jer ni slika nije platno s hrpom boje, već djelo koje se u svačijoj mašti iznova preobražava u nešto ipak povezano s umjetnikovom namjerom – zapravo potvrđuje tezu da u umjetnosti ima nečega onostranoga, nečega preobražavajućega. A to nekima opasno miriše na kršćanski pogled na svijet, što ne valja čak ni onda kada se taj pogled u potpunosti kosi sa samim kršćanstvom. Shusterman zato podupire zen-budistički pristup svijetu koji čovjeku nalaže ravnodušnost prema svemu oko njega. Nema transcendentalnoga, osobnoga Boga koji postoji izvan stvorenoga svijeta; nema vječne, nematerijalne duše koja postoji odvojeno od svoje utjelovljene manifestacije; nikakav sveti svijet – bio to svijet umjetnosti ili neba – ne postoji izvan svijeta iskustva. Bitne razlike između svetoga i profanoga (ili između umjetnosti i ne-umjetnosti) više nema.
Shusterman zaziva stav prema kojemu je jedino pažljivim promatranjem svijeta oko sebe moguće vidjeti stvari drugačijima nego što one jesu. Dovoljno je meditirati kako bismo vidjeli gdje se svijet naočigled sam preobražava. Postati umjetnikom života – to je i smisao i utjeha. To je idealna zamisao umjetnosti novoga »bogočovjeka« iz pera samo jednoga teoretičara. S takva je motrišta i kutija naočala i bačva vina umjetnost, pogotovo ako ih blagoslovi neka viša instanca: kritika, država ili koja od institucija. To je i slika velikoga dijela današnje umjetnosti. Pa, i ne zvuči baš gordo.
