Jedva se moglo pročitati da je akademiku Mislavu Ježiću ponovno uskraćeno pravo na rad unatoč tomu što se potpisalo više od šeststo osoba koje su se usprotivile prvoj takvoj odluci. Ignorirano je stajalište potpisnika apela koji je pokrenulo 17 znanstvenika i sveučilišnih nastavnika. Nakon jednosatne rasprave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu većinom je glasova odbijeno da točka o reviziji postupka o produženju ugovora akademiku Ježiću bude uopće i uvrštena u dnevni red. Na taj način zanemarena je inicijativa toga apela za obranu dostojanstva akademskoga života, koja je bila ponukana – kako kažu – »nepravednom i neutemeljenom odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da se akademiku Mislavu Ježiću, iz očigledno neakademskih razloga, uskrati produljenje radnog odnosa«.
Osim peticije, stotinjak potpora stiglo je e-poštom, i te brojke nastavljaju rasti. Među potpisnicima su i najuglednija imena hrvatske znanosti te sveučilišnoga javnoga života, ne samo s Filozofskoga fakulteta i Sveučilišta u Zagrebu, nego i brojnih drugih akademskih institucija iz Hrvatske i inozemstva. Apel glasi: »Fakultetsko vijeće donijelo je odluku da se akademiku Mislavu Ježiću ne produlji radni odnos do 70. godine života, jedino njemu, unatoč dokumentiranoj potrebi za nastavkom njegova rada na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije i unatoč činjenici da je od traženih minimalnih uvjeta zadovoljavao svih sedam, neke i višestruko više nego što je propisano.
Ova je odluka ujedno i presedan u povijesti Filozofskog fakulteta jer nikada do sada na Fakultetskom vijeću nije odbijen prijedlog produljenja radnog odnosa profesorima koji su prošli pravilnikom propisani postupak i koji su ispunjavali navedene uvjete. Mislav Ježić neosporno je naš najveći i u svjetskim razmjerima najpoznatiji indolog. Pokrenuo je i od 1994. organizira redovito svjetske konferencije o sanskrtskim epovima na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Uz brojne nagrade za zasluge u znanosti, nagrđen je na 15. svjetskoj sanskrtskoj konferenciji u New Delhiju 2012. za doprinos proučavanju sanskrtske književnosti.
Zahvaljujući Mislavu Ježiću u istraživanju o povijesti i slojevima vedskih, osobito upanišadskih tekstova imamo rezultate među najboljima na svijetu, koji zasigurno doprinose međunarodnom vrednovanju i ocjenama fakulteta. Veliki je doprinos dao i u klasičnoj filologiji, filozofiji, poredbenoj lingvistici i indoeuropeistici. Godine 1991./92. uvodi studij turkologije i hungarologije i osniva Katedru za računalnu lingvistiku. Sudjeluje i u brizi za razvoj studija japanologije, pomaže pri uvođenju judaistike, a zadnjih godina uvodi i razvija romanistiku.« Takva odluka Fakultetskoga vijeća, kako se navodi, »izazvala je najprije šok, koji je zatim prešao u stanje uznemirenosti i zabrinutosti zbog unošenja izvanakademskih kriterija u odlučivanju o akademskim stvarima«. Iznenađujuće je da se takav stručnjak kao što je Mislav Ježić »odstranjuje« s fakulteta, tim više što nema ni valjanu zamjenu.
Hrvatsku je od ulaska u Europsku uniju napustilo 525 liječnika. Razlozi zbog kojih liječnici napuštaju Hrvatsku su individualni, ali uglavnom se svode na visinu plaća i uvjete rada. Kako piše Ivan Krnić ta odluka je za većinu njih teška, pogotovo kada se u drugu državu mora preseliti cijela obitelj, što uključuje i traženje smještaja, prijevoz osobnih stvari, ali i pronalazak adekvatnoga vrtića ili škole za djecu. Cijeli je proces poprilično stresan i umjesto da se borimo za što bolje uvjete u Hrvatskoj, mi liječnike ispraćamo.
Postoji i posebna služba u kojoj je zaposlena i Zrinka Stanić, direktorica tvrtke »Incor«, koja je ekskluzivni zastupnik za »Lireco AB« i »Personal International« u Hrvatskoj. Njezin je posao da liječnicima koji su se odlučili raditi u nekim od bolnica izvan granica Hrvatske maksimalno olakša proces preseljenja, o čemu navodi: »Uzmimo na primjer Švedsku. Bolnica ima ugovor s tvrtkom čiji sam zastupnik u Hrvatskoj. Objavljuje se natječaj kojim se traži npr. radiolog. Natječaj mi stiže u ured i tada kontaktiramo ranije prijavljenog, zainteresiranog liječnika koji odgovara profilu«, objašnjava proceduru Zrinka Stanić. »Tako liječnik koji traži posao ne treba pregledavati oglase za posao, nego mu radno mjesto, kad se otvori, bude direktno ponuđeno. Sljedeći korak je odlazak na razgovor. Ako su obje strane zadovoljne, potpisuje se ugovor.« Tada se, kako navodi posrednica, liječnik vraća na pola godine u Hrvatsku kako bi naučio jezik. »Za to vrijeme priprema se cijelo preseljenje, u što je uključeno sve od pronalaska mjesta stanovanja, prema željama liječnika i obitelji, pa do upisa djece u vrtić ili školu. Kad je sve gotovo, klijenti moraju samo otputovati na ugovoreni dan i otići na posao. Važno je naglasiti da cijeli trošak pokriva bolnica, a tijekom učenja jezika liječnik prima naknadu od novog poslodavca.« Promislimo samo da se takvi uvjeti pružaju liječnicima u Hrvatskoj i da postoji netko tko se tako brine o liječnicima, njihovoj djeci i suprugama, o stanovanju, školi, učenju jezika i svim ostalim problemima koje rješava netko drugi. Mi smo sve podredili tomu da budemo strancima profinjena služinčad. Zato treba stvarati uvjete u Hrvatskoj za one koji to i zaslužuju, a ne stvarati uvjete za odlaženje.
Ovih dana javnost je bombardirana izjavama o Deklaraciji o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Tu nametnutu inicijativu bivših feralovaca i ostalih kojima jezik tako malo znači treba uzeti ozbiljno. I to se upravo događa u danima kada je proslavljena 50. obljetnica Deklaracije o hrvatskom jeziku, zbog koje su mnogi teško propatili, bili ispitivani i u strahovima, a unatoč tomu uspjeli su održati hrvatski jezik kojim se i danas služimo. Pavao Pavličić, ali i brojni drugi pisci, protive se takvom stanju zaglupljivanja nacije. Pavličić izjavljuje: »Ne vidim kome bi takva deklaracija bila upućena, koga bi obvezivala i kome bi bila korisna, osim samim potpisnicima, koji su izgleda po starom književničkom običaju uvelike precijenili vlastitu važnost.« Među onima koji su se oglasili je i dr. Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je izjavio da ta inicijativa nije potekla ni iz hrvatskih ni iz srpskih ozbiljnih lingvističkih krugova.
»Ta je deklaracija nešto anakrono, a s druge strane ništa originalno i ništa novo. Povremeno se javljaju neki koji podmeću tezu o zajedničkom jeziku, jer se, to je njihov glavni argument, razumijemo pa se onda, eto, radi o istom jeziku. Međutim svatko osjeća i svatko može prepoznati da su to različiti jezici. Slični su na leksičkoj razini, ali na unutarjezičnim razinama, koje su puno dublje, oni se razlikuju. (…) Nas Hrvate, zbog povijesnog iskustva mađarizacije, germanizacije, talijanizacije i srbizacije, ta deklaracija vrijeđa. Ona nam doziva živo sjećanje na nasilno izjednačavanje hrvatskoga s drugim južnoslavenskim jezicima i to zbog razloga koji su ponajprije politički. Ona najavljuje ponovnu potrebu da se borimo za svoj nacionalni identitet.« Na pitanje što misli o Snježani Kordić, jezikoslovki i kroatistici iz Osijeka, suautorici Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja je vjerojatno i glavna pokretačica te inicijative, dr. Alerić odgovara: »Nije mi jasno koja je njezina motivacija da se ide boriti za davno propalu ideju, za nešto što je samo djelomično u domeni lingvista, a puno više u domeni naroda i nacionalnog identiteta i države, odnosno nacionalne i jezične politike. Ona kao lingvistica ne može ništa nametati jezičnoj zajednici.«
