Na konferenciji pod naslovom »Zagreb financijski forum« početkom studenoga okupila se krema hrvatske financijske industrije: guverner Hrvatske narodne banke, direktori najvećih banaka u Hrvatskoj, državni tajnik Ministarstva financija itd. Majka jedne od najvećih banaka u Hrvatskoj poslala je svojega vodećega makroekonomskoga analitičara, Talijana, ne bi li auditoriju predstavio ekonomske prognoze za sljedeću, 2025. godinu. Očekuje pad inflacije i daljnje smanjenje kamatnih stopa, odnosno pojeftinjenje kredita. S tim su se prognozama složili i svi ostali bankari, i premda inače konkurenti, unisono su otpjevali isti refren. Što to konkretno i precizno znači za Hrvatsku? Što nas očekuje u sljedećoj, 2025. godini? Čemu se nadati, od čega strahovati?

Ako se želi znati koje je buduće odredište, valja znati koja je bila prethodna putanja kretanja. Valja poći nekoliko godina unatrag, kad su središnje banke držale kamatne stope na povijesno niskim razinama. Nakon financijske krize 2008. i kasnije tijekom pandemije središnje su banke diljem svijeta snizile kamatne stope na povijesno niske, čak i negativne razine. Njihov je cilj bio potaknuti gospodarstva koja su se borila s padom proizvodnje, rastućom nezaposlenošću i općenitom gospodarskom nesigurnošću. Logika je bila jednostavna: ako je novac jeftiniji, tj. ako su kamate niske, građani i tvrtke lakše će se odlučiti na zaduživanje. Jeftini krediti trebali su potaknuti potrošnju, investicije, zapošljavanje i ekonomski rast. No razdoblje rekordno niskih kamatnih stopa nije bilo samo kratkotrajna mjera. Središnje su banke niz godina održavale stope niskima, što je promijenilo financijsko ponašanje diljem svijeta. Ljudi su kupovali automobile i dionice, investirali u nekretnine, a tvrtke su se zaduživale za proširenje poslovanja, počesto i bez financijskih opravdanja jer su krediti bili toliko jeftini da se teško bilo oduprijeti. Zašto ne uzeti novac kad je gotovo besplatan?

Ali »besplatan« novac ima svoje skrivene troškove. Središnje su banke, uz niske kamate, u sustav ubrizgavale dodatan novac kroz programe kao što je kvantitativno popuštanje (eng. quantitative easing, QE), što je označavalo kupnju državnih obveznica i drugih vrijednosnih papira. Novac se gomilao, ne samo na tržištu nekretnina, nego i u drugim investicijama – u dionicama, pa čak i u rizičnijoj imovini kao što su kriptovalute. Financijska su tržišta bujala na jeftinu novcu, a investitori su bili prisiljeni prihvaćati više rizika jer su im prinosi na klasičnu štednju i sigurne obveznice postali zanemarivi.

»Jedina je funkcija ekonomskoga prognoziranja učiniti astrologiju respektabilnom.« John Kenneth Galbraith, američki ekonomist

Nakon pustih godina »besplatnoga« novca ekonomije se suočavaju s posljedicama: nastala je inflacija zbog pandemijskih poremećaja u opskrbnim lancima i dodatno pogoršana ratom u Ukrajini i rastom cijena energenata. Kako bi zauzdale inflaciju, središnje su banke počele podizati kamatne stope i nastojale izvući novac iz sustava. To konkretno znači da komercijalne, obične banke mogu držati novac u središnjoj banci i tamo brati relativno visoke kamate, a s druge strane građanima daju mrvice na štednju. Ovdje je izvor visokih bankarskih profita: iz visokih kamata kod središnje banke, a ne iz prijegornoga, prekovremenoga rada.

Financijski je sustav morao prebroditi prelazak iz razdoblja jeftinoga novca u razdoblje skupljih kredita. To je prelazak koji nije bezbolan: građani i tvrtke koje su se u tom razdoblju zadužile sad će morati servisirati te dugove uz veće kamate, što će ih znatno opteretiti.

Da, bankari su u pravu kad kažu da će niže kamate olakšati pristup novcu i povećati likvidnost u gospodarstvu. Ali što to znači za Hrvatsku, koja se uvijek opisuje kao »mala, otvorena ekonomija«? Uvijek je dobro prisjetiti se da kod nas veći dio dodatne potrošnje završava u inozemstvu – na uvoznim proizvodima i uslugama. I dok je nadati se blagodatima nižih kamata, nije isključeno da će efekt završiti u tuđim džepovima: za to će se vrijeme domaći potrošači još boriti s rastućim cijenama energenata i hrane, koje se ne smiruju samo tako.

Za Hrvatsku bi možda bolje pitanje bilo hoće li niže kamate zaista omogućiti dugoročan, stabilan rast ili će se samo doliti ulje na vatru? Hoće li se novac sliti u ionako vruće tržište nekretnina i dodatno lansirati cijene koje si već sad većina ne može priuštiti? Je li dio problema i u slaboj financijskoj pismenosti domaćih ljudi, koji kao da ne znaju štedjeti i investirati ni na koji drugi način osim »parkiranjem« novca u nekretnine?

S obzirom na najavljeni pad inflacije i olakšanje pristupa kreditima, ono što bi trebalo očekivati u 2025. možda ipak nije veliko olakšanje, nego novo prilagođavanje realnosti koju oblikuju sve složeniji globalni rizici i hirovita geopolitička scena koja za posljedicu ima ekonomske turbulencije. Vežite se…!

Svatko želi čuti što ekonomisti prognoziraju za sljedeće razdoblje i što se može očekivati u budućnosti. Iako financijski analitičari predviđaju daljnje smanjenje inflacije, treba razumjeti da ona ne će nestati. Usporavanje inflacije, za razliku od njezina smanjenja, znači da cijene i dalje rastu, samo sporije. To nije beznačajno – slijede rastući troškovi hrane, energenata i usluga, možda ne s tolikom žestinom, ali će i dalje nagrizati novčanike. Inflacija može biti ukroćena ako se stabiliziraju cijene energenata, no to će umnogome ovisiti o raspletu situacije u Ukrajini.

U doba kad se očekuje snažan zaokret u američkoj ekonomskoj politici, što će se sigurno odraziti i na Hrvatsku, svi bi voljeli znati što se može očekivati, kako se najbolje pripremiti. Hrvatska se ekonomski najsnažnije oslanja na Europsku uniju i sve kroz što budu prolazile njezine najveće i najsnažnije članice u odnosu s Amerikom i Kinom odrazit će se i na Hrvatsku. Političari vole koješta obećavati tijekom kampanja, ali dobar dio toga ostane samo prazna priča. No učini li Trump samo pola onoga što je najavio, to će se itekako osjetiti i na lokalnoj, hrvatskoj razini.

»Vremenska prognoza za noćas: pretežito mračno. Prevladavat će tamno tijekom cijele noći, s mogućim lokalnim rasvjetljenjem u zoru.« George Carlin, američki komičar (slobodni prijevod)

Konkretno, Trump je najavio uvođenje ere protekcionizma, odnosno carina, i to ne samo prema Kini, nego prema svima (»prvo Amerika«), dakle i prema Europskoj uniji. Obećanja o povratku proizvodnje u Sjedinjene Američke Države, ako se ostvare, zasigurno će uzburkati globalnu ekonomsku scenu. Protekcionističke politike imaju taj efekt: preusmjeravaju tokove novca, robe i usluga, mijenjaju cijene i uvjete poslovanja ne samo unutar zemlje koja ih provodi, nego i među njezinim trgovinskim partnerima. Jasno je da bi udar protekcionizma osjetila i cijela Europska unija, a u njoj i članice na začelju.

Hrvatski ekonomski model, barem zasad, temelji se na usisavanju europskoga kapitala, uvelike ovisimo o turizmu, a znatan dio potrošnje odlazi na uvoznu robu. Deindustrijalizacija – temeljita dezintegracija tvornica – dovela je do niza dugoročnih posljedica koje su vidljive u cijelom društvenom i gospodarskom tkivu zemlje. Umjesto radnih mjesta s pristojnim plaćama i socijalnom sigurnošću velik broj radnika prešao je u nesigurne, često slabo plaćene sektore poput trgovine ili usluga. Gubitak industrijske baze također je doveo do oslanjanja na turizam i inozemne transfere, što je produbilo ovisnost o vanjskim faktorima i sezonalnosti. Nestanak tvornica ugrozio je prateće industrijske sektore i male obrte koji su se oslanjali na domaću proizvodnju. Regije koje su nekada bile industrijska središta danas se suočavaju s odseljavanjem stanovništva i nedostatkom investicija. Mnogi su mladi, tražeći bolje prilike, napustili ta područja ili čak zemlju, pridonoseći daljnjemu demografskomu i ekonomskomu osiromašenju. Deindustrijalizacija je također rezultirala gubitkom znanja i vještina koje su bile ključne za proizvodne sektore, kao i slabljenjem inovacijskoga potencijala zemlje. Smanjenje industrijskoga sektora smanjilo je ulaganja u istraživanje i razvoj te tehnološki napredak, čime se smanjila konkurentnost i samodostatnost gospodarstva.

No sve se to sad može nekima čak činiti i kao prednost jer budući da nemamo industrije – nemamo ni problema s previranjima u globalnim industrijskim tokovima koje je najavio Trump. Jer ako njemački industrijski gigant poput Volkswagena grca, što se može očekivati u domaćoj industriji?

Jedna je stvar jasna: niže kamatne stope i pojeftinjenje kredita mogu potaknuti potrošnju, ali to nije ni trajno ni strukturno rješenje. Svaki ekonomski ciklus nosi faze ekspanzije i trenutke stezanja. Kad se u prethodnom razdoblju živjelo na jeftinim kreditima i kratkotrajnim prilikama, račun se platilo kasnije – u razdoblju dugoga oporavka i strukturnih promjena. Ovaj put postoji prilika za prilagodbu. Hoće li se iskoristiti?

Uobičajene posljedice ekonomskoga protekcionizma

Ekonomski protekcionizam (zaštita domaće ekonomije visokim davanjima na uvoz), unatoč političkoj privlačnosti koju ima kao bedem domaćih interesa, sa sobom nosi niz posljedica. Naime, kad država uvede protekcionističke mjere poput carina, ili kvota, ili subvencija za domaće proizvođače, cijena uvozne robe raste, a time se povisuje i cijena gotovih proizvoda na domaćem tržištu. Domaći potrošači često bivaju ostavljeni s višim cijenama i manjim izborom jer uvozna konkurencija opada, a s njom i tržišni pritisak na domaće proizvođače da unaprijede ponudu ili smanje troškove. Takva situacija dovodi do pada kvalitete i inovativnosti domaćih proizvoda budući da domaće kompanije nemaju poticaj za poboljšanje.
Zaštitne mjere mogu, u početku, donijeti korist za domaću proizvodnju i zaposlenost. One omogućuju domaćim tvrtkama ojačavanje pozicije na tržištu bez izravne strane konkurencije, pa tako proizvođači mogu povećati ulaganja i zapošljavanje. U nekim slučajevima, posebno ako je riječ o mladim industrijama, protekcionizam može pomoći sektoru u sazrijevanju i stjecanju konkurentnosti. No kad te mjere potraju, domaći sektor postaje ovisan o zaštiti i sklizne u neučinkovitost i stagnaciju. Bez konkurencije tvrtke nisu prisiljene ulagati u nove tehnologije, što ih s vremenom slabi na međunarodnom tržištu, a domaći potrošači dobivaju proizvode slabije kvalitete po višim cijenama. Sve je to proživljeno u Jugoslaviji.
Također, mjere rijetko ostaju jednostrane i nesankcionirane. Ne će Kina sjediti skrštenih ruku ako Amerika udari carine. Povijest pokazuje da su zemlje pogođene protekcionizmom sklone uzvratiti istim mjerama – uzvratnim carinama. To može eskalirati u trgovinske ratove koji smanjuju svjetski protok robe i kapitala, odnosno usporavaju globalni ekonomski puls, zbog čega svima postaje hladno. Izvozno orijentirane industrije prve osjete teret jer im se smanjuje tržište, a s njime i radna mjesta. Protekcionizam, dakle, često vodi paradoksalnoj situaciji: dok domaće tvrtke u zaštićenim sektorima profitiraju, domaće izvozne industrije gube, čime se nacionalna ekonomija suočava s gubitcima u sektorima koji su ključni za stabilnost i rast.
Učinak protekcionizma prelijeva se i na globalne opskrbne lance. U uvjetima gdje se proizvodnja temelji na međusobno povezanim i efikasnim opskrbnim lancima protekcionizam dovodi do poremećaja koji povećavaju troškove i ograničavaju pristup sirovinama i komponentama. Tvrtke su prisiljene tražiti alternativne izvore ili prebaciti proizvodnju, što može biti skupo i vremenski zahtjevno, a povećava i cijenu konačnoga proizvoda za potrošače.
Za gospodarstva ovisna o izvozu, poput mnogih europskih i azijskih zemalja, posljedice protekcionizma mogu biti itekako štetne. Pad potražnje brzo se reflektira na zaposlenost i fiskalne prihode. Iako su kratkoročne koristi za određene sektore prilično sočne, dugoročni učinci protekcionizma vode k neučinkovitosti, padu kvalitete proizvoda i povećanju troškova za sve sudionike u ekonomiji. No u izbornim političkim ciklusima koji traju kraće od ekonomskih to političarima očito nije bitno.
Sve navedeno, manje-više, potvrđuje i svježe objavljen članak u kojem autori istražuju utjecaj carina na produktivnost rada u američkom industrijskom sektoru između 1870. i 1909. godine. Upotrebom detaljnih podataka o carinama i strategijom instrumentalnih varijabla autori dolaze do zaključka da su carine smanjile produktivnost rada u proizvodnji. Povećale su cijene i smanjile prosječnu veličinu proizvodnih pogona i time potaknule ulazak manjih, manje produktivnih tvrtki. Zaštita domaćih proizvođača smanjila je konkurenciju, čime je otežana efikasna alokacija resursa i produktivnost. Članak također ističe utjecaj političkoga lobiranja, zaključujući da su visoke carine rijetko bile korisne za dugoročni razvoj konkurentne industrijske proizvodnje u SAD-u.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA