Zastupnici liberalizma pozivaju se rado na prosvjetiteljstvo, napose na poznatu rečenicu Immanuela Kanta da čovjek treba imati hrabrosti služiti se vlastitim razumom kako bi mogao organizirati život u slobodi. Nažalost, danas se često olako prelazi preko druge Kantove misli koja upozorava da je prava sloboda uvijek vezana uz odgovornost.
Sloboda jest preduvjet za dostojanstven ljudski život, ali ona ne smije nikada biti na štetu drugoga. U tom duhu može se promatrati i druga mudra misao koja kaže da sloboda jednoga prestaje tamo gdje je ugrožena sloboda drugoga. Nitko razuman ne će zanijekati da se čovjek može slobodno razvijati samo ako nije izvrgnut društvenomu ili političkomu pritisku, čega je bilo, nažalost, i u kršćanskom srednjem vijeku. To ne može biti razlog da se danas zloupotrebljava pojam slobode i protežiraju samo individue i društvene grupacije koje daju apsolutnu prednost liberalnomu pogledu na život. Ispravno shvaćena sloboda uključuje sve, pa i one koji drugačije razmišljaju od trenutačnoga javnoga mišljenja, kojima je stalo do tradicijskih vrijednosti.
Prava sloboda uključuje pravo svih da žive prema vlastitom uvjerenju, istina, ne ugrožavajući život drugoga. Nažalost, danas u vrijeme različitih lobija koji kreiraju javno društveno mnijenje, takozvanu glavnu struju, sve je više onih koji se osjećaju ugroženo u svojoj slobodi jer ih pristalice isključivoga liberalizma pokušavaju gurnuti na rub društva. Problem pojačava površno i jednostrano shvaćanje pojma slobode u određenim liberalnim krugovima koji se danas ponašaju slično onima iz prošlih vremena koje kritiziraju te nameću vlastiti pogled na život umjesto kulture razgovora. To dovodi do tiranije nad neistomišljenicima, samo sada s drugim predznakom: ono što je bilo diskriminirano, diskriminira sada one koji ne prihvaćaju u potpunosti njihov način razmišljanja i života. U procesu je, moglo bi se čak reći, prisilni pokušaj nametanja onoga što je kroz povijest bilo često diskriminirano.
O odgoju djece često su najglasniji oni koji ih ne mogu ili ne žele imati, pri čemu se krši sloboda roditelja da odgajaju djecu prema vlastitim pogledima na život. Zapadna se društva nalaze u procesu vrlo opasnih ideoloških previranja, gdje se sve tradicionalno pokušava omalovažiti, a novo postaviti kao ideal slobode. Ako u društvu ne dođe do prihvaćanja različitih pogleda na život, stvar bi se mogla oteti kontroli i gurnuti društvo na rub potpune dekadencije. Nije nikakva tajna da je prije nekoliko desetljeća u intelektualnim i političkim krugovima bilo i onih koji su pedofiliju smatrali nečim normalnim, a ima ih i danas. Srećom, društvo je odbacilo takvo poimanje slobode. Nitko ne može isključiti, ako se nastavi lobističko kreiranje javnoga mišljenja, da se ne će pojaviti novi pokušaji opravdavanja nečega što se ne može ni u kojem slučaju prihvatiti u zdravu društvu. Valja se nadati da će zapadno društvo smoći snage otvoriti ozbiljan dijalog o problemima koji prijete urušavanjem civilizacije. Izostane li slobodna razmjena mišljenja o esencijalnim i egzistencijalnim problemima u zapadnoj civilizaciji, moglo bi se dogoditi da je u budućnosti zamijeni neka druga, s još rigidnijim pogledima na život od onih isključivih srednjovjekovnih.
Prije godinu dana u tekstu u Glasu Koncila kritizirao sam pristalice antinatalizma, spominjući izričito njemačku autoricu Verenu Brunschweiger zbog njezinih stajališta da je rađanje anakrono i štetno za društvo. Navodno, tako misli spomenuta feministkinja, djeca zagađuju okoliš i ometaju miran život odraslih. Tekst sam kasnije stavio na svoj Facebook. Nedavno sam dobio obavijest da je uklonjen s Facebooka jer se ne uklapa u moderna društvena stremljenja. Ne znam što bi na to danas rekla filozofkinja Hannah Arendt koja je pisala o tome da je svako rođenje djeteta dobitak za čitav svijet. Koliko ona ima pravo, pokazuje se najbolje u sve izraženijim društvenim problemima u zapadnom svijetu koji proizlaze iz nedostatka radne snage, što je, zasigurno, posljedica lošega nataliteta.
Mnoge europske države, i to ne samo one razvijene, prinuđene su uvoziti radnu snagu iz azijskih i afričkih zemalja. Ponekad se i migracije potiču pod parolom lažne humanitarne pomoći. Pri tome se zaboravlja da ljudi nisu roba, nego individualna i društvena stvorenja s vlastitom tradicijom, religijom i kulturom, često s oprječnim pogledima na život od današnjega liberalnoga zapadnoga svijeta. Sve jači priljev emigranata iz azijskih i afričkih zemalja dovodi do susreta civilizacija koje nemaju puno dodirnih točaka glede pogleda na način života. Iz toga susreta proizlaze u zadnje vrijeme sve jači problemi koji paraliziraju zapadno društvo, što izaziva napetost između domicilnoga stanovništva i pridošlica.
Da je riječ o ozbiljnim problemima, vidi se najbolje i u jačanju europske desnice. Prije dvadesetak godina nitko nije mogao predvidjeti da bi desnica mogla pobijediti u nordijskim zemljama, ili da će doći do prosvjeda zdravstvenoga osoblja u Švedskoj ili Njemačkoj zbog nemogućnosti obavljanja posla u emigrantskim četvrtima. Getoizacija koja protežira upitni tradicionalni pogled na život, koji je europski čovjek zahvaljujući prosvjetiteljstvu ostavio iza sebe, kao i revanšistička stremljenja unutar desno orijentiranoga domicilnoga stanovništva, što je svojedobno bila samo odlika francuskoga društva, postaje polagano opći europski problem.
Na pomolu je istinski sukob isključivih civilizacijskih pogleda na život. Problem pojačava opasno obračunavanje zapadnih liberalnih ideja s europskom kršćanskom tradicijom. Ne može se isključiti mogućnost da se u doglednom vremenu ipak europskoj radikalnoj desnici pridruže i određeni liberalni krugovi kad shvate da bi mogao biti ugrožen njihov način života. Naime, nije nikakva tajna da su mnogi emigranti glede rodne ideologije i prava homoseksualaca tamo gdje su Europljani bili prije pedesetak i više godina. Nažalost, ne može se isključiti ni savez između islamskih tradicionalista i radikalno desnih kršćanskih krugova, s navodnim ciljem očuvanja tradicije, pa i one nepročišćene. Upravo bi to trebao biti razlog za politiku da se postavi odgovornije prema migracijama, ali i prema nadirućemu pretjeranomu liberalizmu koji izaziva strah kod tradicionalno orijentiranih Europljana jer ih se potiskuje na rub društva. Ne dođe li ubrzo do pozitivnih promjena, nastat će kaotično stanje koje se više ne će moći kontrolirati. Upravo bi to trebao biti razlog za ozbiljnije kontroliranje političkih odluka u društvu, pogotovo onih koje sve više stoje pod utjecajem lobističkoga javnoga mnijenja.
Želi li se očuvati zdravo društvo, ne smije biti poremećena ravnoteža između slobode i odgovornosti. Neke zapadne države, poput Njemačke, imaju instituciju »Etičkoga savjeta« (Ethikrat) čija se zadaća sastoji u tome da promatra i analizira događanja na području etike, društva, prirodnih znanosti, medicine i pravnih pitanja te pokuša sugerirati najbolja moguća rješenja politici kako bi se izbjegla diktatura nametnutoga mišljenja. Zadaća »Etičkoga savjeta« sastoji se, među ostalim, u poticanju javne diskusije u društvu o gorućim problemima. Članovi u njemačkom »Ethikratu« uglavnom su ugledne osobe s područja religije, znanosti, medicine, ekonomije i prava. Spomenuti savjeti nužni su u društvu s velikim idejnim previranjima kakvo je europsko. Iz sukoba tradicionalista i liberala u pokušaju da nametnu svoju hegemoniju društvu i sa sve jačim utjecajem konzervativnoga uvezenoga islamskoga pogleda na život mogu se u Europu vratiti opasna vremena sukoba. Izbjeći ih se može samo uz ozbiljnu politiku koja ne protežira nikoga, nego odgaja sve za slobodu, odgovornost i toleranciju – koja ne stavlja sve samo na kartu profita i ponekad upitnoga liberalizma, zaboravljajući da je čovjek i stvorenje nutarnjih potreba.
Europska politika sklona liberalnim idejama također bi morala napokon shvatiti da u društvu ne će pobijediti oni koji imaju tehnologiju, nego oni koji imaju pomladak i čvrsto tlo pod nogama. Zadnji je trenutak da europski tradicionalisti i liberali shvate da se budućnost može izgraditi samo procesom pročišćavanja tradicije, ali i zaustavljanja liberalnih ideja koje žele u potpunosti uništiti tradicionalne vrijednosti. Utoliko je nužno da u svim europskim društvima prestane borba između tradicionalista i liberala za dominacijom, da se umjesto isključivosti okrenu razgovoru.
Spomenuta »etička vijeća«, koja funkcioniraju djelomično u pojedinim državama, trebala bi postati pokretači toga dijaloga. Znanost, kojoj se daje prevelika važnost u zapadnom svijetu, ne može dati odgovor na bitna životna etička pitanja, pa čak ni utjecati na političke smjernice glede odgovornosti. Znanost može mnoge prirodne fenomene razumjeti, ali ne i moralno procijeniti. Na koji se način društvo treba koristiti plodovima znanosti, odgovor može dati samo politika. Politika koja u procjenama ne uključuje etiku može dovesti samo do svjetske katastrofe. Nemoralan političar u posjedu atomskoga, biološkoga ili kemijskoga oružja može uništiti čitav svijet. Sličan se proces može dogoditi na području ideologije. Bude li politika vođena samo profitom, lažnim humanizmom i upitnim liberalizmom, može joj se dogoditi da previdi ono najvažnije povijesno iskustvo.
