Starozavjetni odlomak dio je opsežnijega teksta iz Knjige proroka Izaije koji promatra Boga kao Izraelova otkupitelja, pri čemu podsjeća na drevni propis prema kojem je najbliži srodnik nekoga čovjeka koji je pao u ropstvo imao obvezu otkupiti toga čovjeka, odnosno vratiti mu slobodu. Bog sebe vidi kao takva otkupitelja. On svojom dužnošću drži oslobođenje Izraelaca.
Tekst je nastao pred kraj babilonskoga progonstva kad se u narodu pojavljuje nada da će se konačno vratiti u obećanu zemlju te tako biti oslobođen. Prorok vidi Boga koji narod izvodi iz tame na svjetlo, koji svomu narodu daje obilnu hranu, pa više ne će biti ni gladi ni žeđi. Narod se vraća iz svih krajeva u koje je bio prognan. Ni jedan od tih krajeva nije Bogu predaleko da bi iz njega oslobodio svoj narod. Zato je cijela zemlja pozvana na klicanje i veselje »jer Gospodin tješi narod svoj« i jer je »milosrdan nevoljnima«. U takvu ozračju slijede riječi prvoga čitanja u kojem najprije progovara Sion, ono brdo na kojem je nekoć stajao jeruzalemski Hram, brdo koje predstavlja Jeruzalemce i sve Izraelce: »Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi!« Do trenutka povratka u obećanu zemlju Izraelci su doista mogli misliti da ih je Bog sasvim zaboravio i napustio te da je zaboravio svoja obećanja. Ipak, Bog im odgovara: »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje?« Bog se uspoređuje s brižnom majkom koja ni trenutka ne bi napustila svoju bebu. Premda se to rijetko u Bibliji događa, ovo ipak nije jedini slučaj u kojem se Bog predstavlja u ženskom rodu, kao majka. S tom slikom povezana je ideja nježnosti, brižnosti, požrtvovnosti. I dok bi se među ljudskim majkama možda i mogla naći poneka koja se ne bi požrtvovno brinula o svom djetetu, Bog jamči svomu narodu: »Tebe ja zaboraviti neću!«
Čekanje na Božje djelovanje trajalo je sedamdesetak godina, koliko je trajalo i babilonsko progonstvo izraelskoga naroda. To je dugo razdoblje kroz koje se doista može izgubiti nada. Ipak, Bog na kraju djeluje. Sličan način Božjega djelovanja može se primijetiti i u životu kršćanina. I kršćanski vjernik ponekad ima osjećaj da ga je Bog zaboravio i da ne djeluje, no Bog strpljivo čeka pravi trenutak i kao brižna majka skrbi se o svojoj djeci.
Evanđeoski odlomak naslanja se upravo na takvo shvaćanje Boga i njegova djelovanja. Pritom prvi redak ovoga čitanja služi kao naslov cijeloga odlomka: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Tjeskoba se rađa kada čovjek umjesto Boga postavi nešto drugo ili nekoga drugoga kao svoj krajnji cilj. Zato Isus i govori svojim učenicima da se ne trebaju brinuti što će jesti, što će piti ni što će obući, te im pokazuje kako i u mnogo manje važnim slučajevima Bog vodi brigu o svojim stvorenjima. Koliko se više brine o čovjeku koji je vrhunac njegova stvorenja. Bliski odnos između Boga kao Otca i kršćana kao njegove djece ostvaruje onu bitnu razliku između kršćana i pogana. Dok su pogani sebe zamišljali kao podanike bogova, kao njihove sluge, kršćani znaju da su Božji baštinici i njegova djeca te da u Bogu mogu promatrati svoju zaštitu, svoju sigurnost, svoju brižnu majku, svoga milosrdnoga Otca.
Osim toga, zabrinutost za vremenite stvari vraća čovjeka k onoj prvoj napasti jer odbacuje Božju providnost i izručuje se zmijinu nagovoru da bude kao Bog tako što će imati svu kontrolu nad vlastitim životom. Kontrolu, naime, valja prepustiti Bogu, ne odričući se odgovornosti za ono što je čovjeku Bog povjerio. Kad nad nečim nema kontrolu, čovjek se jednostavno treba prepustiti Bogu koji zna što je sve čovjeku potrebno.
U tom je smislu i Pavao svjestan da se nalazi u Božjim rukama kad u drugom čitanju kaže: »Moj je sudac Gospodin.« On se sasvim predaje Bogu. S druge strane, korintski su kršćani od svojih učitelja i vođa očekivali da imaju neko posebno mističko znanje ili spoznaju. Pavao ističe da su apostoli samo poslužitelji Kristovi i poslužitelji Crkve. Oni su upravitelji u Božje ime i upravljaju Božjom baštinom. Pavao zna da ni on ni ikoji apostol ne mogu vladati Bogom i njegovim otajstvima, nego se samo mogu predati u njegove ruke. To je prianjanje uz jedinoga Gospodara, a ne uz vlastite sile i znanja.
Apostol Pavao na kraju odlomka iz Prve poslanice Korinćanima otvara pogled prema budućnosti i drugom Gospodinovu dolasku o kojem će biti razotkrivene nakane srdaca te dodaje da će tada »svatko primiti pohvalu od Boga«. Doista, čovjek može živjeti slobodan od ovozemaljskih briga samo ako je neprestano zagledan prema nadi konačnoga susreta s Gospodinom. Čovjek može odgovorno djelovati u svijetu, bez ikakva očaja, samo ako svakoga trenutka radosno očekuje Gospodinov drugi dolazak. Kršćanin svoj život ne živi u prošlosti. On ga živi u sadašnjosti, ali u stalnom kretanju prema danu konačnoga suda koji će ujedno biti i dan radosti, veselja i klicanja. Bit će to susret s Kristom koji je lice milosrdnoga Boga i koji je odraz one starozavjetne nježne i brižne majke koja nikad ne napušta svoga djeteta.
