Pogrješke politika proteklih razdoblja i ponavljanje tih pogrješaka, posebice glede zaustavljanja iseljavanja i pandemijske krize, treba promatrati i s gledišta utjecaja demokracije na te pogrješke. Pritom nije problem sama demokracija, nego je pitanje jesu li političari krali od naroda i prisvojili nešto samo za sebe. Naime, kada nastupe štetne posljedice za građane ili državu ili određenu regiju, kako u pitanjima gospodarstva tako i demografije, političari se izmotavaju frazama: »Za sve su krivi oni drugi«, »Nastupile su nepredviđene okolnosti«, »Nismo znali« i sl. Ponašaju se slično kao i počinitelji kaznenih djela kojima su u pravilu prve riječi nakon uhićenja: »Nisam kriv.« No to je samo njihova lažna poruka javnosti, koja pomalo shvaća da su pojedina kriminalna ponašanja najzad štetna za čitav narod.
Politika je u pravilu javno djelovanje u kojem treba javno objašnjavati određena predviđanja, poteze, programe i strategije razvitka, pogotovo u demokraciji. U protivnom političari gube vjerodostojnost pa im se u slučajevima kriza ili drugih izvanrednih okolnosti (ekonomska kriza, korona i sl.) ne vjeruje ili ne prihvaćaju mjere za rješavanje problema. Nažalost, ono što se danas događa glede nepovjerenja ili odbijanja mjera protiv korone (cijepljenje, potvrde, sloboda kretanja) posljedica je okolnosti da je demokracija postala povlastica samo političara. To sve više dolazi do izražaju u mladoj hrvatskoj demokraciji, iako to vrijedi i za druge države.
Političari pozivaju neposlušne građane na poštovanje zakonskih i drugih upravnih odluka. Čude se slabomu odzivu na cijepljenje i protivljenju potvrda. Apeliraju na moralnost, ali zaboravljaju da moralnost ne proizlazi iz države. Svrha je moralnosti podupiranje prava i zakona. No kako su se političari previše bavili prošlošću, a budućnošću premalo, zakoni su postajali instrument ideologije neoliberalnoga kapitalizma (marksisti bi rekli: izraz volje vladajuće klase), a sve manje izraz volje većine građana.
Zaboravilo se da političari moraju služiti narodu i općemu dobru. Zato nije dovoljno zaustaviti nepravde i povlastice. Treba ih ukinuti, a ne nazivati ih stečenim pravima. To je karakteristično za kastinske sustave.
Nažalost u Hrvatskoj su političari, ali i ostali državni dužnosnici, previše sentimentalni prema svojim grijesima i u zabludi da imaju višak pameti u odnosu na ostale građane. Taj njihov višak »pameti« zarobljava ih u njihovoj »nepogrješivosti«, koju nikada ne priznaju pa im je nepoznata i riječ »ostavka«. Zato u Hrvatskoj nema dijaloga. Na razumna pitanja, neka možda ponekad i zločesta jer u sebi sugeriraju odgovor, političari ne odgovaraju činjenicama, nego grubim napadom na postavljača pitanja (najčešće novinar ili politički suparnik). To je najčešće napad na njegovu osobnost ili s »akademske visine« predbacivanje niže naobrazbe ili neke nevažne pogrješke u prošlosti, kako bi ga diskvalificirali. Valja podsjetiti na izreku: »Nema glupih pitanja, ali ima glupih odgovora«, kao i činjenicu da »nitko nije tako bedast da ne bi znao nešto pametno predložiti«.
Političari zaboravljaju da svojim bahatim i oholim odnošenjem prema postavljaču pitanja čine veći grijeh od grijeha činjenja ili propusta, na što je ovih dana upozorio Sveti Otac. Takvim oholim ponašanjima političari izbjegavaju jasne odgovore, ali dobivaju slične protuodgovore od svojih protivnika. Zato se ne treba čuditi da je opće povjerenje u njihovu vjerodostojnost na najnižim granama.
Opisana ponašanja, kao i današnji međusobni odnosi nesuradnje između političkih stranaka, pa i unutar istih stranaka, uključujući »poštovane« zastupnike i državne dužnosnike, loša su poruka biračkomu tijelu, dakle narodu. Takvi odnosi među političarima prenose se na ostale slojeve društva i utječu na opće stanje nesuradnje i sve veće nepovjerenje u brojne državne i društvene strukture.
Stanje odnosa politike i političara unutar Hrvatske zorno je opisano, ali i predviđeno u knjizi »Ukradena demokracija«, izišloj iz tiska prije osam godina, autora prof. dr. Mirka Štifanića. Nažalost političari to ne čitaju. Zato valja izdvojiti neke bitne poruke: U Hrvatskoj političari više nisu protivnici, nego su međusobni neprijatelji, koje treba diskvalificirati, uništiti i poniziti kao ljude. Nema snošljivosti, a posljedično nema ni demokracije. Korporativni kapitalizam danas sve više jača izoliranost pojedinca i slabi osjećaj za opće dobro. Država i politika sve više gube svoju utjecaj (građani sve manje slušaju državu). Naša »Ina« nije više naša (sada je Mađarska), naša »Pliva« nije naša (sada je »Teva«), naš »Agrokor« nije naš (sada je rusko-srpski) itd. Istina je da sve te tvrtke zapošljavaju i naše ljude, ali konačna dobit odlazi većinskim vlasnicima (sada su to stranci).
Sve je po zakonima. To dopušta Ustav koji u čl. 49. st. 5 propisuje: »Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.« Prevedeno to znači da u Hrvatskoj nastaje »paralelni život«, u kojem će hrvatski narod i dalje raditi (za tuđe gospodare) i davati svoje resurse, a korporacije, stranci kao većinski vlasnici raspolagat će dobiću i investirati tamo gdje je najpovoljnije (bilo gdje). Opravdana je bojazan da u sadašnjim uvjetima političkih svađa i nesloga ne će biti zaštićeni hrvatski nacionalni interesi. Zato ciljevi političara i naroda moraju biti isti. Ako nisu isti, kriv je djelomice i sam narod koji podupire takve političare. Ostaje nada da će Bog ovih dana svima prosvijetliti pamet.
