Unatoč činjenici da svijet, zahvaljujući tehnici i tehnologiji, pod parolom »globalizacija« postaje sve više globalno selo, ostalo je previše nevidljivih, ali i stvarnih ograda i zidova. Zabrinjavajuća je i činjenica da se grade nove »ograde« i novi »zidovi«, koji u prenesenom, ali i doslovnom smislu otežavaju, pa i zabranjuju međusobnu komunikaciju i humanizaciju čovječanstva, kako između pojedinih (simbolično rečeno) sela tako i unutar pojedinih sela svekolikoga svijeta. Zato se od očekivanoga globaliziranoga svijeta (misli se na narode, države, religije, ideologije i brojne druge različitosti) nije ostvarilo ono što se obećavalo i čemu se nadalo čovječanstvo.
Ostala je samo prazna riječ »globalizacija«, koja je nastala od latinske riječi »globus« (kugla), a to je kartografski naziv za zemljinu kuglu. Riječ globalizacija možda je pogrješno izabran jezični termin jer sam po sebi ne znači ono što se mislilo i što se htjelo, a to je humanizacija čovječanstava. Da su kojim slučajem kreatori termina »globalizacija« imali više klasične europske naobrazbe (vjerojatno je to poteklo iz SAD-a), upotrijebila bi se riječ »mundijalizacija«, što bi bila izvedenica od latinske riječi »mundus« koja prije svega znači svijet u smislu života (čovječanstvo, ljudi, sva živa bića, nebo, svemir), dakle ne samo kartografski pojam za kuglu.
Danas se sve podvrgava dobiti, probitku, brzini i sličnim interesima, koji postaju sami sebi svrhom. Zanemaruje se čovjek pojedinac kao osoba i obitelj, pa se države i nacije nadmeću oko toga tko će vladati svijetom… Amerika, Rusija ili Kina, odnosno Zapad ili Istok. Sukobljavaju se interesi svijeta, kontinenata, unija, država, ideologija, staleža i generacija. Preko medija nameće se obveza trošenja i darivanja, a zanemaruje potreba unutarnjega mira i obnavljanje nade u život.
U tom košmaru političkih i nerazumljivih vjerskih suprotstavljanja najteže je malomu običnomu čovjeku, koji kao pojedinac i kao osoba u svojoj sveukupnosti postaje sve ugroženiji i zbunjeniji.
Zaboravlja se da svrha napretka čovječanstva i razvitka civilizacije nije samo u napretku tehnologije, medicine i tehnike, nego i u međuljudskim odnosima koji trebaju biti protkani solidarnošću i društvenom pravdom, u interesu općega dobra i čuvanja dostojanstva svakoga pojedinca. Kada se govori o »međuljudskim odnosima«, ne smije se to ograničavati samo na odnose među susjedima, nego treba shvaćati mnogo šire, dakle i međunacionalne odnose, odnose prema emigrantima neovisno o tome iz koje su države, s kojega kontinenta ili koje su boje kože ili vjere. Tako šire treba tumačiti i pojam »opće dobro«.
Dakle »opće dobro« ne smije se shvaćati kao nešto što je daleko jer u tom slučaju to nije ništa. Ostvarenje »općega dobra« treba osjećati svaki pojedinac, i to svakodnevno, ali ne kao milostinju drugih, koji sve imaju. Pojedinac se ne smije svoditi u stanje »gospodskoga kastora«, kako ga je opisao veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi »Gospodskom kastoru«, u kojoj satirički govori gospodskom psiću koji ponizno pod stolom svojega gospodara maše repićem i zahvalno čeka milostinju.
Zapravo alegorički prigovara psetu da je poprimio negativne ljudske osobine. Ako se to prispodobi na današnje odnose među ljudima, narodima i državama, nesumnjiva je aktualnost pjesnikove poruke.
Sličan se primjer može vidjeti i u odnosu država ili politika prema starosti i zasluženim mirovinama. Ako se stvaraju ozračja u kojima je starost teret ili smetnja, ponižava se pojedinac. Starenje ne smije biti teret društva i njime ne treba opravdavati mirovinske reforme (podizanje starosnih granica, što znači »rad do smrti«). Ni mladi ni srednje generacije ne mogu gledati s optimizmom u svoju budućnost u takvu društvu. U strahu od starosti nastojat će živjeti samo za sadašnji trenutak. Danas je najbolji primjer Francuska i kolektivni otpor građana podizanju starosne granice. Otpor građana Francuske pokazuje da ne pristaju biti »gospodski kastori«. Prisjetimo se da je bilo pokušaja i kod nas, ali zahvaljujući otporu Samostalnih sindikata, podizanje starosne granice privremeno je zaustavljeno.
Međutim, nedostatak komentara i analiza događanja u Francuskoj, kao i neke usputne primjedbe predstavnika hrvatskih političkih elita, pokazuju da se u Hrvatskoj nije odustalo od podizanja starosnih granica za mirovine.
Iako mlada kao država, ali demografski stara, Hrvatska ne smije rješavanje tih problema tražiti u »grijehu« starosti. Gospodarske teškoće nisu male, ali to ne znači da se samo reformama koje nameću pretjerane štednje u zdravstvu i mirovinama mogu rješavati dosadašnje rastrošnosti u davanju i proširivanju brojnih povlaštenih prava. Na taj se način samo privremeno na teret starih i bolesnih ublažavaju grijesi drugih sustava gospodarstva i gospodarenja, korupcije i rasprodaje važnih poduzeća, »obiteljskoga srebra«.
