Anita Čudina, sociologinja koja se bavi bolestima ovisnosti, protumačila je rezultate istraživanja koje je pokazalo da je Republika Hrvatska devedesetih godina bila daleko ispod europskoga prosjeka pijenja adolescenata, a 2007. popela se iznad prosjeka zemalja koje su sudjelovale u istraživanjima i taj trend porasta se ne zaustavlja. Na pitanje zašto piju alkoholna pića mladi najčešće odgovaraju da djelovanjem alkohola postaju društveni i da lakše sklapaju prijateljstva jer smatraju da piće izaziva dobro raspoloženje, da »postaju otkačeni«. Želja mlade osobe da bude prihvaćena od strane vršnjaka, kao i potreba isticanja u društvu vrlo su snažni porivi, no vrlo često istodobno izostave kritično stajalište prema onomu što može biti loše. U mjesecu borbe protiv ovisnosti održano je i predavanje o temi »Potiče li obitelj i šira zajednica alkoholizam i patološko kockanje«. Gotovo je nemoguće govoriti o ovisnostima a ne spomenuti obitelj. Većina mladih pivo i koktele ne smatra alkoholom i njihovo ispijanje u što većim količinama rabe kao posve pogrješan model dokazivanja. U Hrvatskoj je u zadnje vrijeme izražen trend pijenja mladih žena i zabrinjava podatak da počnu piti ranije nego muškarci. Gotovo 50 posto mladih žena pije prije petnaeste godine. Usto, u mnogim istraživanjima u svijetu, a takav je trend i u Hrvatskoj, obitelj se pokazala kao potencijalni ključni izvor nastanka ovisnosti, ali i kao ključni faktor u rješavanju problema ovisnosti. Obitelj kao potencijalni izvor ovisnosti javlja se u obiteljima koje se raspadaju, u onima gdje ima stresnih i traumatskih događanja, gdje nema dovoljno emocionalne bliskosti, gdje manjka slobodnoga vremena za druženje s djecom, gdje roditelji nemaju uvid s kim im je dijete i kako ono provodi svoje slobodno vrijeme… Tako da u Hrvatskoj postoje obitelji s drugom i čak trećom generacijom ovisnika. To su djeca koja odmalena od svojih roditelja usvajaju ovisničko ponašanje i djeca koja su u ranoj mladosti izložena stresnim obiteljskim događanjima koja su proizišla iz ovisnosti roditelja.
Sadašnje doba prati dostupnost alkohola i kocke.
Društvo, tumači se, otežava neovisnički život i stalno promovira određena sredstva ovisnosti kao simbol poželjnoga stila života, kao što je slučaj alkohola koji je simbol zabave i športa i svakodnevnoga životnoga rasterećenja. Društvo ne pokazuje kritičnost prema nekim sredstvima ovisnosti te ih mladi, ali i stariji, smatraju normalnim i poželjnim. Kod takvih ovisnika treba duže da prepoznaju ovisničko ponašanje. Društvena sredina negativno utječe i ako na vrijeme ne kažnjava ponašanja koja se zakonom obvezala kažnjavati, a povezana su s uporabom sredstava ovisnosti. Tako velik broj maloljetnika bez većih teškoća kupuje alkoholna pića i duhanske proizvode, iako je to zabranjeno, a za to se ugostiteljski objekti i prodavaonice uopće ne sankcioniraju. Također, kockanju i klađenju kao modernim ovisnostima ne pridaje se važnost kao ostalim ovisnostima, često ih se društveno relativizira, držeći ih čak zgodnim oblicima zabave i razonode. Iako u podjednakoj mjeri vode prema destrukciji osobe, takva osoba često je svjesna svih štetnih posljedica te uporno nastavlja i uvjerava sama sebe da će velikim dobitkom riješiti svoje probleme i tek onda prestati. Kod takvih ovisnosti nije poanta u samom dobitku, nego i u uzbuđenju koje proizlazi iz očekivanja dobitaka. Postoji zakonska regulativa u Zakonu o igrama na sreću, ali su rijetke kladionice i kasina koji se toga pridržavaju. U zakonu stoji da se zabranjuje igranje na sreću mladima ispod 18 godina i da svi moraju svoj identitet dokazati osobnom iskaznicom te da se može ograničiti posjet punoljetnim osobama koje su dovele u opasnost i sebe i obitelj i svoj ekonomski status – ali nažalost to nitko ne poštuje niti ima kontrole. Tome pridonose privlačne reklame, posebno kroz televizijske emisije, a promocija je prisutna i u filmovima.
Dodatni je problem duhan, kako navodi Goranka Jureško u tekstu pod naslovom »Vlada želi kune od pušenja, ali ne da kuna protiv pušenja«. »Dodatni porez na cigarete za spas hrvatskoga zdravstva! Da ili ne? Dvojba je to koja se već neko vrijeme provlači kroz javnost, a odgovor ovisi o tome tko je sugovornik. Pušači i duhanska industrija očekivano tvrde da će ih to uništiti ‘jer već ionako plaćamo najskuplje cigarete u Europi u odnosu na primanja’, a oni kojima je dosta ‘pušačkoga terora’, crnih brojki o smrtnosti i povećane potrošnje u zdravstvu na koju izravno utječu cigarete rado bi da je duhan ‘skuplji od zlata’. Aktualizirala se ta dilema i u raspravi o proračunu za iduću godinu ne bi li se namaknule dodatne kune za zdravstvo u kojem dugovi poprimaju alarmantne razmjere i stigli su do čak 8,2 milijarde kuna. U toj kakofoniji za i protiv dodatnoga poreza na cigarete ‘za spas zdravstva’ teško se probija puno veći problem – onaj o godinama nepromjenjivu broju pušača u Hrvatskoj dok u većini zemalja EU-a duhanska industrija gubi bitku. Jednostavno, pušenje je u nas ‘pitanje ljudskih prava, umjetničkoga izražavanja’, a nerijetko i ‘ispušni ventil’ za frustracije raznih vrsta, od nezaposlenosti do niskih plaća, ludoga šefa, lošeg obrazovnog sustava… Sve samo da se ne takne u ‘pravo na pušenje’.
Naime, Hrvatska je i dalje, unatoč svim zdravstvenim i ekološkim europskim i svjetskim pokretima koji su maksimalno ‘ogadili’ pušenje i učinili ga društveno nepoželjnom ovisnošću, jedan veliki ‘rafung’ iz kojeg 24 sata dnevno suklja dim cigareta više od trećine njezinih odraslih građana.
Može se zapravo reći da se po pitanju smanjenja broja pušača u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina nije ništa pomaknulo pa se i dalje godišnje proda 400 milijuna kutija cigareta, od posljedica pušenja umire oko 10 000 do 12 000 ljudi, a za liječenje pušača potroši gotovo dvije milijarde kuna. Posljedica je to činjenice da je prevencija pušenja u Hrvatskoj šaptom pala odavno, da se ‘o tome uglavnom ne govori’.«
Goranka Jureško podsjetila je da su devedesetih počele obećavajuće preventivne akcije za smanjenje broja pušača u Hrvatskoj, no pušačka je populacija godinama rasla, što je dovelo do toga da je Hrvatska među zemljama EU-a u samom vrhu po broju prodanih cigareta, s trendom rasta pušača, a po broju umrlih od raka pluća i bronha odmah iza Mađarske. Autorica podsjeća i da je nekoliko zakonskih pokušaja ograničavanja uporabe duhana u javnim prostorima doživjelo pravi fijasko u primjeni, izuzevši činjenicu da su cigaretama ipak zatvorena vrata restorana i zasad bez šanse da se u njih vrate.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović piše u Večernjem listu o Vukovaru. Citirala je Vukovarku koja kaže: »Ovdje nema suživota, mi samo živimo jedni pored drugih.« »Sigurna sam da ima primjera koji govore suprotno, no dok politički predstavnici većinskoga hrvatskoga naroda i srpske nacionalne manjine ne uspostave suradnju koja bi bila primjer svim građanima Vukovara, do promjene nabolje bojim se ne će ni doći. S pozitivne strane, Vukovar sam doživjela kao veliko gradilište – rade se ceste, šetnica, obala, kanalizacijska i vodovodna mreža. Velik je i broj udruga, a one zasigurno imaju značajnu ulogu u podizanju kvalitete života, organiziranjem različitih kulturnih, obrazovnih i športskih aktivnosti te pružanjem podrške najranjivijima u društvu. No ni nove ceste ni kulturni program nisu dovoljni za zaustavljanje iseljavanja i podizanje kvalitete života. Najočitiji i temeljni način je gospodarsko jačanje, ali važno je i podizati razinu zaštite ljudskih prava – na rad i zaradu dovoljno za dostojanstven život, na zdravlje, socijalnu sigurnost, pristup pravosuđu i drugo, a mlade i njihove obitelji potrebno je snažno podržavati u podmirivanju troškova studiranja, posebice one slabijega imovnoga stanja. Zato je iznimno važno da gradovi i općine ojačaju kapacitete za ostvarenje ljudskih prava svojih sugrađana, ali i da budu uključeni u donošenje odluka koje se na njih odnose poput zakona i strategija. To je tek dio onoga što je potrebno za vraćanje snage Vukovaru, na čemu svi trebamo raditi zajedno strateški i u dijalogu, sve dane u godini«, zaključila je.
