»Bog Isusa Krista nema ništa zajedničko s Bogom koji bi, kako ga mi ponekad zamišljamo, sve morao i sve mogao učiniti. Da bismo spoznali što Bog obećava i što ispunjava, moramo mirno i neprestano sve više ponirati u Isusov život, govor, djelovanje, trpljenje i umiranje« (D. Bonhöffer). Želi li biti vjeran Kristov učenik, kršćanin treba iz Otčeve ruke prihvaćati sve, pa i križ. Posvemašnje predanje Kristu pretpostavlja suobličenje s njim i u prihvaćanju križa i u patnji i u umiranju. To su dobro shvatili svetci i svetice kroz povijest Crkve koji su se poput apostola Pavla znali radovati što mogu trpjeti i tako biti sve sličniji Kristu.
Radosno prihvaćajući križ, živjeli su savršenu poniznost. Sv. Ignacije Loyolski rekao je da poniznost posjeduje kada, da bi što konkretnije sličio Kristu Gospodinu, želi i bira radije siromaštvo s Kristom nego bogatstvo; sramotu s Kristom negoli časti, i kada želi biti smatran glupim i ludim poradi Krista koji je prvi bio tako smatran, radije negoli mudrim i pametnim u ovom svijetu. Sv. Mala Terezija rekla je da je na zemlji pronašla sreću, ali samo u patnji i trpljenju. U svojoj bolesti, pred smrt – potpuno oslonjena na Boga – veli: »Ne bojim se ako budem mnogo i sve više trpjela. Dobri Bog će mi dati snage, on me ne će ostaviti.« Toj svetici osobito je veliku bol i žalost zadavala otčeva bolest zbog nemogućnosti da mu bude blizu u njegovoj patnji budući da je živjela u strogoj klauzuri. No ona je to s ljubavlju prihvatila te je po tom križu zadobila mnoge milosti. O tome sama svjedoči u svojoj autobiografiji: »Tri godine otčeve bolesti bile su mi draže i plodnije negoli cijeli život; ne bih ih dala ni za sve ekstaze i objave svetih; moje srce je prepuno zahvalnosti misleći na ovo neprocjenjivo blago.«
Brojni su primjeri prihvaćanja križa u svetaca, no dovoljan je i samo taj Male Terezije da pokaže kako zapravo prihvaćanje križa, a ne bijeg od njega, čini život ispunjenijim, osmišljenijim, radosnijim. »Tko znade više umrijeti u svemu, imat će život u svemu«, kaže sv. Ivan od Križa. Tko odbacuje i ne prihvaća križ, samo si zagorčava život i čini ga sve nesretnijim. Nutarnja radost i mir posljedica su savjesnoga izvršavanja svojih dužnosti i vedroga prihvaćanja križa. To je ujedno put posvećenja jer samo prihvaćeni križ posvećuje, samo s ljubavlju prihvaćeno trpljenje ugrađuje u Otajstveno Tijelo Kristovo i suobličuje Kristu patniku, a onda i Kristu uskrslomu, Kristu pobjedniku.
