Pravo na produženo osiguranje za slučajeve nezaposlenosti i dalje je teško ostvarivo. Međutim, ta neostvarivost nije u nemogućnosti ispunjavanja uvjeta, nego u nemogućnosti praktičnoga plaćanja doprinosa. Nezaposlenoga građanina dovodi se u položaj u kojem odmah postaje dužnik plaćanja doprinosa za osiguranje koje još nije ni započelo.
Zakon o mirovinskom osiguranju daje nezaposlenim osobama pravo da vlastitom uplatom doprinosa ostvaruju mirovinski staž koji se računa za ispunjavanje uvjeta za mirovine, putem tzv. »produženoga mirovinskoga osiguranja«. Osnovni je uvjet za ostvarenje prava na to produženo mirovinsko osiguranje da je prethodno postojalo redovito obvezno mirovinsko osiguranje na osnovi zaposlenja u radnom odnosu na neodređeno ili određeno vrijeme i da se zahtjev za pristupanje tomu osiguranju mora podnijeti u roku od 12 mjeseci nakon prestanka radnoga odnosa ili nakon prestanka obavljanja djelatnosti na osnovi koje je postojalo obvezno osiguranje. Sve je na prvi pogled logično. Nažalost u stvarnom životu mnogi u slučaju gubitka posla nisu u materijalnoj mogućnosti odmah plaćati doprinose za produženo osiguranje. Država im tobože dobronamjerno dopušta otvoreni rok od 12 mjeseci nakon prestanka zaposlenja u kojem mogu podnijeti zahtjev za pristupanje produženom osiguranju za slučaj nezaposlenosti. To produljenje roka dopušta se zato što je malo onih koji ostavši bez posla mogu odmah plaćati doprinose za produženo osiguranje.
Može se zaključiti da je država (jer ona donosi propise) puna razumijevanja za nezaposlenoga građanina jer mu dopušta rok od 12 mjeseci za podnošenje zahtjeva. Tobože uvažava okolnost da nakon prestanka zaposlenja (otkaz ili stečaj) nastaje razdoblje krize za osiguranika i njegovu obitelj jer nastupa strah za životnu egzistenciju, često povezan s nemogućnošću otplate kredita, pa i s prijetnjom ovrhe nad imovinom (kuća, stan i slično). Mislilo bi se da država uvažava da dosadašnji osiguranik, a sada nezaposlenik, mora misliti na traženje novoga posla, a najmanje mu je na pameti pristupanje produženomu osiguranju, za koje nema ni novca. No ako osiguranik kojim slučajem odmah ima financijske mogućnosti izdvajati za uplatu doprinosa za produženo osiguranje, čeka ga novo neugodno iznenađenje. Sljedeći primjer najbolje će pokazati odnos države prema osiguraniku koji pristupa produženomu osiguranju.
Nezaposleni se pred istek roka od 12 mjeseci uspio zaposliti i počeo primati plaću te podnosi zahtjev za produženo osiguranje. Mirovinsko mu nakon više mjeseci čekanja odobri pravo na produženo osiguranje, ali ne donosi nikakvo rješenje. Međutim, zato Porezna uprava, odnosno njezin područni ured preko svoje ispostave, donosi i dostavlja odmah dva rješenja s istim datumom donošenja, npr. 21. 12. 2018. U prvi mah osiguranik ne zna o čemu je riječ, a zbunjuje ga i činjenica da je dobio dva rješenja o visini obveze i dugu uz obračun kamata, sve za produženo osiguranje. Jednim rješenjem obaviješten je da mu počevši od 30. 9. 2017. počinje obveza za produženo osiguranje prema osnovici za obračun doprinosa od 2940,82 kune te da mjesečni obvezni doprinos iznosi 588,16 kn. Dakle za razdoblje od 30. 9. 2017.(od kada je odobreno osiguranje) pa do 31. 12. 2017., što iznosi tri mjeseca, mora platiti 1764,48 kuna ako želi da se to razdoblje prizna u mirovinski staž. Drugim rješenjem iste porezne ispostave s istim nadnevkom (21. 12. 2018.) utvrđuju se obveza doprinosa za produženo osiguranje počevši od 1. 1. 2018. g. prema novoj mjesečnoj osnovici za obračun doprinosa od 3047,60 kn, što u mjesečnoj svoti iznosi obvezu od 609,22 kune, što godišnje iznosi 7314,24 kn. Dakle s danom 31. 12. 2018. tereti ga se s dugom za razdoblje od 30. 9. 2017. do 31. 12. 2018. g. u ukupnoj svoti od 9078,72 kune. Sve je to razumljivo. Međutim, nije razumljivo ni logično, a ni prihvatljivo da se u oba rješenja odmah navodi da je obveza plaćanja u roku od 15 dana. Nadalje, upozorava se dužnika da u slučaju kašnjenja slijedi obračun zateznih kamata. Građanin kao osiguranik u mirovinskom najčešće odustaje od ostvarivanja prava na produženo osiguranje jer nema mogućnosti platiti odmah taj dug. Posebice ako mu plaća u novom zaposlenju iznosi oko hrvatskoga prosjeka, npr. 5000 kuna, ili se mora odmah zadužiti u banci, opet naravno uz kamate.
Podnositelji zahtjeva za produženo osiguranje zbog nezaposlenosti najviše su zbunjeni činjenicom da su jednoj javnoj ustanovi podnijeli zahtjev (a to je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, odnosno nadležna područna služba), a mirovinsko ne donosi ni rješenje. Naime, rješenje kojim se utvrđuje visina obveze donosi Porezna uprava, s napomenom da »žalba ne odgađa izvršenje rješenja«, dakle ne odgađa obvezu plaćanja.
Valja još podsjetiti da se na žalbe protiv mirovinskih rješenja ne plaćaju pristojbe, a plaćaju se na žalbe protiv poreznih rješenja. Tako za eventualnu žalbu na porezno rješenje, makar bilo vezano uz doprinos (a ne porez), obvezna je upravna pristojba od 35 kuna. Prema tome država je mirovinsku obvezu doprinosa izjednačila s poreznom obvezom i tako sebi osigurala dodatni prihod po osnovi zateznih kamata. S druge strane Ministarstvo financija »pravi se Englezom« i pretvara obveznika doprinosa u poreznoga obveznika i sve naplaćuje odmah uz kamate. Zaboravlja se da je pravo iz mirovinskoga u prvom redu socijalno pravo, za razliku od obveze poreza.
Posebno žalosti okolnost da svi dosadašnji ministri rada i mirovinskoga sustava, neovisno o činjenici koja je stranačka struktura na vlasti, uopće ne zapažaju nehumanost, nepravednost i nelogičnost propisa, ali pokazuju nedostatak svake socijalne osjetljivosti prema svojim građanima koji su bili privremeno nezaposleni pa opet ušli u osiguranje. Tako država usmjerava građane na egzodus, a onda se tomu kao čudi.
