Neologizmi su već neko vrijeme u modi. Jednim od onih oko kojih se diglo puno prašine u posljednje vrijeme u znanstvenom članku pozabavila se politologinja Mirjana Kasapović. Riječ je o postjugoslavenstvu. Ona je pojam propisno raskasapila kao poluznanstveni konstrukt institucija, parainstitucija, pojedinaca i interesnih skupina u kojem je difuzno baš sve, od samoga pojma preko znanstvene metode pa sve do ciljeva istraživanja onih koji su zapeli u pojmu za koji je upitna sama svrha postojanja. Objektivnosti, empirijske procjene, transparentnosti, mogućnosti opovrgavanja, mogućnosti repliciranja i logičke konzistentnosti u onih kojima je idejni okvir postjugoslavenstva unaprijed zadan jednostavno ne može biti. Jer postjugoslavenstvo počiva na dogmi, a ona je sadržajno univerzalistička ideja o nekom predestiniranom usudu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije da budu ujedinjeni kulturno, jezično i po mogućnosti državno.
Kako se zna, dogmama se bavi religija, a kad se dogme pretoče u politiku, dobije se diktatura. U toj diktaturi mišljenja zapeli su u kontekstu postjugoslavenstva mnogi, kako u političkom tako i na kulturnom frontu. Eto, kako je Eurosong završio, bilo je vidljivo u koje se sve pore taj način razmišljanja ukorijenio u mnogih koji prate glazbu. Tako se više pisalo o »regiji« i načinima na koje je ona reagirala, glasovala, o tome što su regionalni mediji pisali, pratili, kako su ocjenjivali nego o tome koliko je dobar ili loš bio nastup hrvatskih predstavnika. A i oni su se također u svojim obraćanjima tu i tamo osvrtali prema »regiji«. Požurili su se dežurni branitelji tekovina revolucije dr. Kasapović objasniti kako ona ništa ne razumije jer hrvatska mladost, recimo, sluša cajke pa je time valjda naprednija i dalekovidnija od prosječnoga hrvatskoga ognjištara i možda je upravo ta kozmopolitska mladež zalog za mir »na ovim prostorima«. Trijumf »Mame ŠČ« tako je označen kao neki putokaz, gdje se napokon hrvatstvo otima zatucanim nacionalistima i daruje slobodoumnim kozmopolitima. Čudi ta zaglavljenost u priče kako se u Hrvatskoj signaliziranje naprednosti najbolje pokazuje time da je netko naklonjen braći s istoka. Čak i onda kad s istoka dolazi smeće, poput spomenutih cajki koje uskoro u Zagreb dolaze na veliku svečanost »balkanske kafane«. Oni koji su inače branitelji suvremene i otvorene umjetnosti i protivnici kiča pretvaraju se tako u apologete prava na smeće, dakako samo kada je riječ o kiču koji nema nedajbože nacionalni predznak. Inače će kritičarima ti isti odmah prilijepiti etiketu natražnjaka i nacionalista jer ne kritiziraju oni smeće jer je smeće, nego zato što dolazi s istoka. Ta dvostruka moralnost modernih moralista vidljiva je na svakom koraku.
Danas će se mediji baš jako truditi promicati suradnju kolega iz regije i rado će izvlačiti sjećanja tih istih gostiju na vremena kako je bilo nekad pa će svaki drugi intervju s glazbenicima s istoka završiti nekim sjećanjem ili referencom na Jugoslaviju. Nezgodna će se pitanja pritom redom zaobilaziti, valjda da se ne bi nepotrebno raspirivale bijesne nacionalističke strasti, bez obzira na istinu. Toliko o objektivnosti. Koliko god palanački i kavanski nacionalizam bio glup, toliko je postjugoslavenski kozmopolitizam gluplji. Zašto mjera otvorenosti Hrvatske svijetu ne može biti naglašavanje poveznica s mediteranskim i srednjoeuropskim dijelom njezina identiteta, već je fetiš baš bizantski, koji nije sav i sam i ni po čemu nije superioran dvjema drugim odrednicama. Što je najgore, prirodnu gospodarsku, umjetničku i znanstvenu razmjenu to naoružavanje ideologijom zapravo opterećuje i na kraju ruši, tako da i oni koji fetišiziraju postjugoslavenski način razmišljanja zapravo ideju koju promoviraju umah i obezvređuju, što je također poprilično glupo. Kulturni ratovi, međutim, ne potresaju samo trusni prostor država nastalih nakon raspada Jugoslavije, nego oni bjesne cijelim zapadnim svijetom. U Hrvatskoj je to nešto specifičnije usmjereno na međunacionalne odnose, ali premisa je generalno ista posvuda. Zapad ne valja, valja stvoriti novu kulturu, kulturu koja će u svojoj srži napokon biti – pravedna. A to zvuči baš jugoslavenski.
O kulturnim se ratovima u Hrvatskoj ne piše mnogo, stoga je tekst dr. Kasapović dobrodošao jer se naglas izgovara činjenica da kultura itekako može biti oružje. Na zapadu je to općeprihvaćena činjenica i sami protivnici na polovima kulturnih ratova i ne skrivaju činjenicu da je kultura postala »naoružanje«. No klatno kulturnih ratova sada premoćno preteže na stranu političke i kulturne ljevice, čime se stvara opasan disbalans koji prijeti unutarnjoj koheziji zapadnih društava. Zašto je do toga došlo široka je tema, međutim u kratkim se crtama može naći mnoštvo dokaza da je taj gramšijevski »marš kroz institucije« stvorio svojevrsnu monokulturu mišljenja u većini zapadnih sveučilišta, što se kao struja misli prenijelo i u političku sferu.
Istraživanje na uzorku od 1417 sveučilišnih profesora na američkim sveučilištima pokazalo je da je samo devet posto njih imalo konzervativna uvjerenja, na Harvardu primjerice više od 80 posto nastavnika iskazuje da su lijevih uvjerenja, a slično je više-manje na svim sveučilištima, pogotovo na humanističkim odsjecima gdje praktički više nema konzervativaca. Tako je ono što je bio forte zapadnih sveučilišta i zapadnoga mišljenja, a to je sposobnost za prihvaćanje i suočavanje s drugačijim mišljenjem, malo-pomalo otpalo. Zapad više ne karakterizira stalna napetost koju izaziva sučeljavanje ideja u nekom dijalektičkom srazu, nego traženje dokaza za unaprijed utvrđene »istine« koje su često znanstveno teško dokazive. Zapad zaglavljuje u dogmi i to je opasno, on sam postaje zaražen virusom svoje varijante postjugoslavenstva. Međutim glasovi koji upozoravaju na opasnosti od takvoga razvoja događaja ipak sve više nalaze mjesto u javnosti.
U bastionu slobode, bratstva i jednakosti, državi laiciteta, ministrica obrazovanja Frédérique Vidal podigla veliku buru kad je nakon ubojstva profesora Samuela Patya 2020., kojega je dekapitirao islamistički ekstremist, zatražila da se istraže veze islamista i ljevice u Francuskoj. To je dio šire priče koju je njihov predsjednik Macron pokrenuo zbog opasnosti od islamističke ideologije koja se kapilarno širi francuskim društvom. Sir John Jenkins, britanski diplomat, tim se fenomenom na francuskom primjeru bavi u velikom eseju o islamoljevičarstvu napisanom za britanski think tank »Policy Exchange« gdje plotira intelektualnu pozadinu ljevičarske fascinacije islamizmom te islamističku upotrebu određenih ljevičarskih ideja u svrhu slabljenja zapadnih društava. Ta dva pokreta nisu komplementarna u svim idejama, nego jedan parazitira na drugom radi zajedničkih ciljeva. A zajednički su ciljevi dokidanje prosvjetiteljske racionalnosti, kartezijanske subjektivnosti, kantijanskoga univerzalizma i ukupnoga modernističkoga pokreta i države koja je iz njega proistekla.
Zapad se, prema takvim tumačenjima, želi idejno dokinuti jer su države prikriveni sustavi opresije, a zapadne nacije ekskluzivističke zajednice nesklone drugima i drugačijima. Zapad je korumpiran, truo i zao, protiv je sloboda i uništava planet. Važno je biti protiv, istina je nevažna, zato ljevica nastoji naglasak stavljati stalno na diskurs, a iz njega se može čitati i u njega učitavati što se hoće samo ako služi rušenju postojećih norma. A islamistima u takvoj taksonomiji sasvim odgovara pozicija žrtve i više nego rado sudjeluje kad zapadna društva treba optužiti za neokolonijalizam, rasizam ili islamofobiju. Pravi primjer toga ludila u kojem se ljevica s islamistima nalazi na istim pozicijama činjenica je da su lijeve organizacije bile prve koje su skočile na zabranu burke u Francuskoj, jer navodno krši žensko pravo da je nosi. Ili da recimo nema previše problema s islamističkim napadima na Židove ako se oni čitaju u ključu protivljenjima kapitalističkim pozicijama moći koje Židovi navodno drže u tom bijelom svijetu kojim kao vladaju. Oni to ne nazivaju antisemitizmom. Nije im toliko problematično ni kad se zakolje kršćanski svećenik jer crkva je, smatraju, ionako opresivna organizacija. Ili kad su se zabilježila masovna spolna uznemiravanja žena na novogodišnjim slavljima u jeku migrantske krize i kad su i najzadrtije feministkinje posredno pozivale na razumijevanje jer su oni, eto, drugačiji. Ili kad se stalno napada intelektualce muslimanske vjere koji brane zapadnu kulturu optužujući ih da su neautentični muslimani koji nikoga ne predstavljaju. To je nekoliko primjera protuprirodnoga bluda kojemu pribjegava lijeva misao danas, koja istodobno čita jedno kroz jedan, a drugo kroz potpuno drugi filtar, gdje se stalno nalazi u intelektualno nemogućoj poziciji i iz koje im je jedini izlaz stalna fluidnost. Važno je samo biti protiv i fasciniran Drugim. To je recept za univerzalnu pravdu. Važno je misliti postjugoslavenski.
Kakve to sve veze ima s Hrvatskom? Pa taj protuprirodni blud vidljiv je posvuda. Tako je primjerice zabavno čitati o razočaranim ljevičarskim kružocima, kako su se sami nazvali, koji su se nalazili na druženjima kod bivšega srpskoga patrijarha u Hrvatskoj. Na upozorenja da ne može imati dobre namjere onaj tko čita čestitku svojega nadređenoga u kojoj ovaj Hrvatsku naziva Slavonijom, Dalmacijom i Likom svi su odmahivali rukom jer su se zapravo družili u Postjugoslaviji, ali nisu htjeli za to znati. Romantična ideja bratstva i jedinstva prevagnula je nad istinom, pa što je loše u tome, treba uvijek biti uz Drugoga, uz žrtvu, uz manjinu. Loše je to što ljepilo svakoga društva ipak mora biti nešto konkretno, a ne nešto fluidno, pogotovo ako u korijenu leži laž.
Ozbiljne države poput Francuske i Velike Britanije shvaćaju da se ideje na kojima su nastale pomalo gube, središte nestaje, a to ostavlja golemu idejnu prazninu koja se može ispuniti i idejama koje bi mogle dovesti u pitanje i sam opstanak tih država. Internet je demokratizirao alate utjecaja i ne može se više računati ni na državne politike, a ni na kulturne industrije kao one koje imaju presudan utjecaj na društveno tkivo. Kultura nestaje, nastaje postkultura. Znanje, vjera, moral, zakoni i običaji? Nema više, postoje samo sfere utjecaja i moć koju je određena sfera sposobna projicirati. U taj prostor ulaze razni igrači u svim državama, raspirujući kulturne ratove svatko za svoj interes, bio on dnevnopolitički, geopolitički ili gospodarski. I nema ništa sramotno u priznavanju te činjenice.
Eurosong su primjerice mnogi za vrijeme hladnoga rata označavali kao dio kulturne diplomacije, kao simbol privlačnosti zapada koji je trebao u zemljama iza zavjese izazivati želju za približavanjem njemu. On je također bio dio kulturnoga rata, drugačijega od ovoga današnjega, ali svejedno rata. Ako danas na Eurosongu predstavnik jedne zemlje nosi zastavu svoje zemlje, ali i zastavu seksualne manjine koju predstavlja, ne treba dakle sumnjati da je i to dio svojevrsnoga kulturnoga rata. Ne treba u Hrvatskoj bježati od činjenice da se »srpski svet« promovira i estetskim smećem koje izvozi u okolne države, kao i da se rado koristi svakom prilikom da i nakon više od 30 godina stalno bude tema. Ali treba reći i to da im u tome obilato pomaže dezorijentirana ljevica koja uporno gura priču da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj, pa čak i onda kad im je zajednički neprijatelj njihova vlastita država.
Nitko pametan danas ne vidi budućnost svoje države u ekskluzivističkoj kapsuli koja će kombinirati zastarjele ideje i koncepte, ali pametan je onaj tko zna prepoznati kad je ta država pod pritiskom, bio on dio hibridnih ili konkretnih ratova. Postjugoslavija živi u glavama onih koji gubitak središta ne mogu nadomjestiti ničim, pa su našli idejnu crtu primjenjivu danas ne bi li mogli nastaviti istim smjerom. Riječ je o intelektualnoj lijenosti par excellence, sažetoj u misli poznatoga hrvatskoga povjesničara koji bi htio da se razdoblje bivše države čita unutar diskursa koji ne bi baš htio primijeniti i na modernu Hrvatsku jer bi onda morao reći nezgodne istine o bivšoj državi, koju voli, a ovu baš i ne. Taj intelektualni smjer u ostatku Zapada nedostatak središta nastoji također nadoknaditi nekom vrstom nedomišljene priče o novom moralu, novim zakonima i uspostavom novih običaja, jer ništa staro ne valja. Dakle ne evolucija, nego revolucija, a sve navodno u ime pravde i slobode. No rezultat ne će biti uspostava nove kulture, nego mrvljenje, koje će u dobu postkulture vjerojatno obilježiti getoizacija, stvaranje enklava i u konačnici rasap. Sve ono što se dogodilo i Jugoslaviji.
