Boris Beck u Večernjem je listu napisao da protivnica nedjelje nije bila Sovjetska, nego Francuska revolucija, koja je čak promijenila i kalendar da je ukine. »Kad to nije uspjela, dala je sudove u vlast trgovcima«, protumačio je. Evo još njegovih zapažanja koje je započeo tvrdnjom da nema nade za nedjelju. »Prije 17 godina bilo je prikupljeno 300 tisuća potpisa na peticiji za neradnu nedjelju, ona je nakratko bila i uvedena, ali je odluku poništio Ustavni sud – zato što je previše trgovina dobilo izuzeće od nerada pa nisu svi trgovci bili ravnopravni. Potom se 2009. opet uvela neradna nedjelja, i opet je Ustavni sud srušio tu odluku vlade Ive Sanadera. Hrvatska obrtnička komora argumentirala je tada da je posao izgubilo 2874 ljudi i da su bile zatvorene 1152 male trgovine, a da im je u četiri mjeseca nedjeljnog odmora propalo 15 do 20 posto prometa. Treća sreća, pomislili su u vladi, pa da ih ne maltretiraju loši trgovci, i da ne jadikuju pred Ustavnim sudom, zabranili su rad nedjeljom pod epidemiološkom izlikom. Nije da rad nedjeljom ubija ljude, nije da su jadni poslodavci koji u radnom tjednu ne uspiju dovoljno namlatiti para nego cijede radnike do zadnje kapi, nije da bi ljudi mogli naći neki sadržaj u životu osim toga da tumaraju šoping centrima, ne – nemojte raditi nedjeljom jer biste se mogli zaraziti. Naravno, nije Ustavni sud naivan, prozreo je manevar i treći put proglasio ustavnu obvezu da se radi non-stop. Brojke o navodnim gubicima uvijek su barnumovski pretjerane. Sve one male trgovine, koje su bile navodno ugrožene 2004. zbog neradne nedjelje, ionako su u međuvremenu propale. Među onima koji su 2009. podnijeli tužbu Ustavnom sudu bila je i Magma, kojoj je država kasnije, u predstečajnoj nagodbi, oprostila 45 milijuna kuna duga neplaćenog PDV-a – valjda je to bio gubitak zbog neradne nedjelje. Te je godine šef Lučke uprave Dubrovnik Vlaho Đurković, na temelju procjene da od gosta s kruzera izmuze 50 eura na lučkim pristojbama, nametima, prijevozu, piću, sladoledu i suveniru, izračunao da su izgubili zbog neradne nedjelje 750 tisuća eura. Ove godine nema kruzera, pa taj argument ne vrijedi, ali sada je tu Denis Ćupić, direktor Westgatea, koji je izračunao da su samo zbog neradnog Tijelova ove godine ostali bez 8,5 milijuna kuna prometa.«
Da ne budu samo katolici krivi za propast trgovine, napisao je Beck, pobrinuo se prije deset godina srpski pisac židovskoga podrijetla David Albahari. »Tada je napisao dirljivu odu nedjelji, danu sporosti i lijenosti, kako je rekao, danu koji se nekad nije svodio na mahniti šoping, nego se provodio kao da mu ništa nije prethodilo i kao da se ništa neće desiti poslije njega. Bio je to dan za izlete, dan kad je podnevni mir duže trajao, rajska bašta između stvarnosti i snova. Nedjelja je danas, piše Albahari, zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima. Ona je, Albaharijevim riječima, jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pjesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. ‘Krajnje je vrijeme da vratimo nedjelju’, piše Albahari, i nastavlja: ‘Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo vidjeti. A život bez nedjelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom – onda kada je kasno za sve.’ Ok, možda je to zbilja kršćansko-židovska urota, ali nije slučajno da je dan odmora stvoren kad i svijet – i da će zacijelo svijet i propasti kada se taj dan odmora stavi izvan zakona.«
Beck smatra da je izvor nesporazuma o nedjelji »zabluda da ne postoje dobrota, ljepota i istina, samo zato što se oko njih ne možemo složiti«. »One postoje, ali im svaki naraštaj prilazi na drugi način, i drugačije određuje prioritete. Isto je i sa svetošću: ona nije nestala, samo se prenijela na nešto drugo. Umjesto posta imamo dijete, umjesto molitvi priručnike za samopomoć, umjesto oprosta grizodušje, umjesto odmora zgrtanje i trošenje, umjesto da njegujemo dušu brinemo se o tijelu. Sveta je postala politika pa izvornog sveca, poput kardinala Stepinca, prosuđujemo kao da je bio političar, ali zato od političara očekujemo da budu sveci – ako se ne drže onoga što propovijedaju, nećemo ni mi. U tolikoj oholosti nije čudno da Ustavni sud više ne odlučuje o Ustavu, nego o stvarima koje su stare koliko i svijet«, smatra autor.
Nažalost još uvijek je doba koronavirusa, a Radmila Kovačević, također u Večernjem listu, pita u naslovu teksta tko ozbiljan može kriviti Hrvatsku za val korone. »Među pet tisuća gostiju iz Njemačke koji su ove godine odmor proveli na starinskim jedrenjacima i modernim minikruzerima u Hrvatskoj, jedan se nakon povratka iz Hrvatske razbolio od COVID-a. Brod je dezinficiran u riječkoj luci, članovi posade testirani su u Rijeci, a suputnici u Njemačkoj. Svi su nalazi bili negativni, pa se zaključuje da je gost koronavirus pobrao negdje usput, na putu kući. Povratnicima s odmora u inozemstvu bavio se i njemački Institut ‘Robert Koch’. Ustanovljeno je da je među zaraženima, koji su se s ljetovanja vratili u Njemačku između 10. kolovoza i 6. rujna, 12 posto onih koji su bili u Hrvatskoj. Ta statistika ne pravi razliku između onih koji su stvarno ljetovali na hrvatskoj obali i onih koji bi odsjeli u nekom jadranskom hotelu na noć-dvije kako bi imali dokaz da su bili na odmoru i bez problema vratili se u Njemačku na svoja radna mjesta, a zapravo su pristizali iz BiH, Srbije i Albanije. No, za ovu priču to i nije bitno. Istina je da se ne može osporiti da su se neki doista iz Hrvatske vratili s koronom. To je bilo neizbježno u sezoni koju je obilježila i odredila pandemija koronavirusa. I to je činjenica. Kao što je činjenica da je upravo hrvatski turizam u toj sveopćoj ujdurmi zbog korone prošao bolje od mediteranskih suparnika. Ali, činjenica je i to da je naša zemlja tijekom jednog od dva ljetna mjeseca imala oko dva milijuna gostiju, gotovo navlas kao turistička velesila Španjolska. Nešto su gostiju imale i Grčka, Italija i Francuska. Unatoč strahu i restrikcijama, Europom su ljetos uzduž i poprijeko ipak putovali deseci milijuna ljudi. Pojedini strani mediji, među kojima i The Wall Street Journal koji navodi da je Hrvatska ‘ljetni Ischgl’, proteklih su dana svejedno zaključili da je baš Hrvatska iznjedrila novi val korone. Na sreću, nitko ozbiljan to ne shvaća ozbiljno. Sve su zemlje zabavljene sobom i mjerama protiv koronavirusa. U Njemačkoj, gdje je trenutačno München jedno od dvaju žarišta, maske se, recimo, propisuju čak i za ulice nekih dijelova toga grada. Sve u svemu, niti je Hrvatska proljetos bila bez korone, kako su joj senzacionalistički tada tepali neki europski mediji, niti je sada kriva za novi val korone.«
Predsjednica Udruge socijalnih radnika Varaždinske županije u svom izlaganju, na koje je u Večernjaku upozorio Ivica Beti, rekla je da se zbog nedostatka komunikacije povećava broj rastava. »Ljudi u današnje vrijeme ne komuniciraju dovoljno osobnim kontaktom. Komunicira se uglavnom preko društvenih mreža, kada često dolazi do nerazumijevanja, šumova u komunikaciji, ne vidimo čovjeka s kojim komuniciramo niti možemo vidjeti njegovu neverbalnu komunikaciju. Samo kvalitetna komunikacija u kojoj se razmjenjuju iskrenost, međusobno razumijevanje, poštovanje, povratna informacija vodi k zadovoljstvu i osjećaju sreće i pripadnosti«, rekla je.
