U okolnostima neprestanih konstruiranja prijepora o ulozi vjere u hrvatskom društvu, a posebice kad je riječ o vjerskom odgoju, pozornost hrvatske javnosti, a osobito vjerničke i crkvene, zaslužuje prvo sveobuhvatno nacionalno istraživanje »Subjektivna dobrobit djece u Hrvatskoj«. Zajednički su ga proveli Studijski centar socijalnoga rada Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Ured UNICEF-a za Hrvatsku. Među više od 40 zemalja svijeta koje su sudjelovale u tom istraživanju našla se i Hrvatska, a da je rađeno na reprezentativnom uzorku potvrđuje to što je u njemu sudjelovalo 3507 djece u dobi od 8 (drugi razred), 10 (četvrti razred) i 12 godina (šesti razred), iz 237 razreda, 41 osnovne škole, iz svih hrvatskih županija. Rezultati toga istraživanja, predstavljeni u srijedu 4. studenoga u Zagrebu, potvrdili su da prakticiranje vjere u životima djece ima veoma veliku važnost.
Naime, u dijelu istraživanja koje se bavilo provođenjem »slobodnoga vremena« kod osmoškolaca bilo je postavljeno pitanje: »Ideš li u crkvu ili druge vjerske zajednice?« Došlo se do sljedećih rezultata. Potvrdan odgovor na to pitanje dalo je 79,1 % djece koja pohađaju drugi razred osnovne škole i 87,6 % učenika četvrtoga razreda, a pozitivno se izjasnilo i 82 % učenika šestoga razreda. Pritom treba istaknuti da velika većina njih u crkvu ili drugu vjersku zajednicu ide više nego jednom tjedno (prosječno više od 60 % ispitanika računajući sve uzraste), a svakako nije zanemariv broj djece koja su se izjasnila da u crkve i druge vjerske zajednice ide baš svakoga dana u tjednu (gotovo 17 %).
Podatci su tim važniji ako se uzme u obzir da većina ispitanih skupina djece nije u uzrastu prvopričesnika i krizmanika pa se za tako velik broj djece ne može reći da odlaze u crkve jer su na ikoji način obvezni pohađati župnu katehezu kao pripravu za sakramente. Nije bezrazložno pretpostaviti da bi se o religioznosti djece dobili i viši postotci da je u istraživanju ravnopravno s drugim pitanjima (»Igraš li se?«, »Vježbaš li?«, »Baviš li se športom?«) postavilo, primjerice, pitanje: »Moliš li se?«, a ne da je pitanje o religioznosti djece bilo jedino koje je tražilo odlazak na konkretno mjesto.
Ako je cilj projekta, kako stoji u obrazloženju istraživača, »poboljšati dobrobit djece kroz podizanje svijesti o subjektivnoj dobrobiti djece kod same djece, njihovih roditelja, škole i lokalne zajednice, donositelja odluka, stručnjaka, studenata koji će se u svom budućem profesionalnom radu baviti područjem djece i mladih te njihovih obitelji i cjelokupne javnosti«, onda su navedeni rezultati nedvojbeno pokazali da se u bilo kojoj temi u kojoj su u fokusu djeca ne može zanemariti i vjerska dimenzija koju su djeca u tom istraživanju potvrdila u vrlo visokom postotku. Rezultati su neprijeporno pokazali da su poraz doživjela i dugogodišnja sustavna ateizacija u doba komunizma, kao i novovjeka nastojanja da se u Hrvatskoj uz pomoć novih ideologija relativiziraju vjerske vrijednosti. Istraživanje je pokazalo »crno na bijelo«: djeca i dalje idu u crkvu.
Budući da ove godine istječe Nacionalna strategija za prava djece u Republici Hrvatskoj, donesena za razdoblje od 2014. do 2020. godine, nova strategija mogla bi, poštujući iskazanu religioznost djece, puno snažnije uključiti vjeru u dijelu koji se tiče cjelovitoga dječjega razvoja. Drugim riječima, s obzirom na mjeru u kojoj su djeca pokazala da idu u crkve trebalo bi uzeti u obzir da, rječnikom stare strategije, »usluge u vezi s odgojem i obrazovanjem trebaju obuhvatiti sve aspekte dječjeg razvoja i ne smiju se usredotočiti samo na akademska postignuća«. U dosadašnjoj strategiji gotovo je zanemarena uloga vjere iako se isticalo da je pristup usmjeren na dijete, koji uzima u obzir individualne potrebe svakoga djeteta, najpovoljniji za dječji razvoj. U toj strategiji stajalo je i da odgoj i obrazovanje trebaju promovirati dostojanstvo, autonomiju, individualnost i identitet svakoga djeteta, pa je opravdano upitati ne bi li to trebalo snažno uključivati i vjernički identitet. Nadalje, u dijelu strategije u kojem se govori da uključivanje zajednice i suradnja s različitim ustanovama i institucijama pridonosi kvaliteti odgoja i obrazovanja svakako bi se moglo snažnije kao ravnopravne partnere uključiti i Crkvu i druge vjerske zajednice.
U dosadašnjoj je nacionalnoj strategiji jasno stajalo da kvalitetno obrazovanje treba biti bez diskriminacije, relevantno i kulturno odgovarajuće za sve učenike te da se od učenika ne bi smjelo očekivati da se prilagođavaju bilo kojoj religiji ili ideologiji. No također je pisalo da obrazovni programi trebaju biti fleksibilni i u stanju prilagođavati se društvenim promjenama i potrebama zajednice. »Škole s poštovanjem obilježavaju religijske ili kulturne blagdane svojih učenika kako bi se prilagodili njihovim potrebama i potrebama njihovih obitelji«, piše u dosadašnjoj strategiji, a UNICEF-ovo istraživanje potvrdilo je da se i vjerničke potrebe djece nikako ne bi smjele dovoditi u pitanje – kao što se to posljednjih godina znalo činiti – nego bi ih se trebalo dodatno osnaživati. Zašto? Mirno se može pretpostaviti: jer su to djeca tražila.
