Poznati filozof Peter Sloterdijk u knjizi »Poslije Boga« (Nach Gott) govori o tri važna imperativa u ljudskom životu. Prvi je onaj Immanuela Kanta koji poziva čovjeka da se uvijek ponaša tako da njegovo djelovanje može postati principom općega zakonodavstva, to jest dobra svakoga pojedinca. Drugi je onaj Karla Marxa koji upozorava svakoga pojedinca da je dužan zauzimati se za dokidanje stanja u društvu koje dovodi do toga da se čovjek osjeća kao siromašno, bijedno, prezreno i napušteno stvorenje. Treći imperativ o kojem govori Sloterdijk jest onaj filozofa Hansa Jonasa koji upozorava čovjeka da se u životu treba ponašati odgovorno kako posljedice njegova načina života ne bi ugrozile mogućnost dostojnoga načina života budućih generacija. Ako promatramo dvije zapovijedi ljubavi koje su moto Isusova djelovanja i naučavanja, uočit ćemo da ni Kant ni Marx ni Jonas nisu rekli ništa novo, nego su, svaki na svoj način, formulirali ono što je poruka i Biblije. U Knjizi Postanka govori se o tome kako je ljudsko stvorenje došlo na red stvaranja tek kad su na zemlji stvoreni uvjeti za njegov život i opstojnost. U tom djelu podudara se Biblija sa znanošću koja i sama govori o tome da je čovjek kruna evolucijskoga procesa. I biblijska priča i znanost, pogotovo u zadnje vrijeme, upozoravaju ljudsko stvorenje da pazi na to kako ne bi poremetio sklad u prirodi koji mu omogućava život. Zato čovjek ne smije biti beskrupulozni gospodar, nego nježni kućepazitelj. U tom kontekstu mogu se promatrati i Isusove riječi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim« (Mt 22, 37), ali isto tako: »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe« (Lk 10, 27).
Ljubiti svoga bližnjega ne znači samo odnositi se odgovorno prema onomu u blizini ili boriti se protiv mizernoga društvenoga stanja u kojem se pojedinac osjeća otuđeno, nego učiniti sve da i buduće generacije mogu živjeti u podnošljivim uvjetima na darovanom planetu Zemlji. Na tu kozmičku povezanost svega što postoji upozorio je sveti Franjo »Pjesmom brata Sunca«, koja bi se mogla zvati i »Pjesma stvorenja«. Kroz nju se provlači ideja zahvalnosti Bogu što je stvorio čitav svemir u kojem postoji duboka povezanost svega stvorenoga, ali i upozorenje na to da je čovjek onaj koji mora budno paziti da tako i ostane. Ako čovjek to ne shvati, može se izvući zaključak iz pjesme, ugrozit će jedinstvo svega, a time i vlastitu opstojnost.
Iako Franjo ne zna puno o modernim teorijama o nastanku svemira i svijeta, ipak shvaća da čovjek može opstati samo ako poštuje sve stvoreno i radi na očuvanju skladnih odnosa unutar čitave prirode. Dođe li do narušavanja tih odnosa, ugrožen je i sam čovjek. Iz tih Franjinih misli, ili tri spomenuta imperativa, može se izvući jasna pouka koja kaže da čovjek nije stvoren biti gospodarom prirodi i drugim ljudskim stvorenjima, nego prijatelj, brat, sestra i čuvar čitavoga stvorenja. U tom duhu razmišljanja može se reći da svaki pojedinac mora biti spreman na žrtvu »na nižoj razini kako bi postigao ono vrjednije na višoj«. A to znači da treba odustati od želja koje ugrožavaju opće dobro. Preduvjet za to jest odgoj za sposobnost prosuđivanja onoga što koristi ili šteti, ali i sposobnost osobnoga odricanja u korist svih. Takav odnos prema životu moguć je samo ako čovjek shvati da i oni pokraj njega imaju pravo na dostojanstven život, kao i oni koji dolaze poslije njega.
Nažalost, čovjek postmoderne stavlja često u prvi plan vlastiti interes, čak i kad govori o općem dobru. To se ne odnosi samo na diktature i hiperindividualizmom zahvaćenoga pojedinca, nego i na društvenu ideologiju koja pod parolom općega dobra misli primarno na vlastitu korist ili korist svoje zajednice. Na to upućuju ratovi na globalnoj razini koji se vode često zbog materijalne koristi. Nažalost, glavni svjetski igrači optužuju često jedni druge za nehumanost prikrivajući vlastite namjere. Najbolji primjer za to jest rat u Ukrajini. Dok ukrajinski narod krvari, svjetski igrači prosipaju fraze o općem dobru i miru. Upravo se na ratu u Ukrajini pokazuje danas da se mir među ljudima i narodima ne može postići preko farizejskoga odnosa prema drugomu, u kojem se svim silama upozorava na grijehe onoga nasuprot, dok se vlastiti demagoški uspješno prikrivaju.
Događanja u svijetu postmoderne upućuju na to da ni suvremeni čovjek ne može živjeti skladno bez pozitivnoga odnosa prema istini i ljubavi. Posebno opasnim za ljudsko stvorenje pokazuje se uvjerenje koje rješenje svih ljudskih problema vidi u scijentizmu koji vjeruje poput Nietzscheova nadčovjeka da može i ima pravo zauzeti mjesto Boga. Svojedobno je Laplace uvjeravao Napoleona da Bog nije više potreban za shvaćanje i rješavanje svjetskih problema. Kolika se opasnost krije u takvu shvaćanju pokazali su pojedinci poput Hitlera i Staljina koji su ideji o »savršenom« komunističkom i arijevskom čovjeku dali prednost pred idejom ljubavi prema svakomu ljudskomu stvorenju. Upravo njihovi zločini, kao i mnogi današnji, upozoravaju na to koliko opasan može biti »savršeni čovjek« bez empatije i straha od odgovornosti za učinjena djela. Pokazalo se koliko opasna može biti ideologija bez prihvaćanja toga da je ljudski život veliki dar neizmjerne Ljubavi koji nitko nema pravo ugroziti. Krvava ljudska povijest i današnja događanja pokazuju koliko je destruktivno vrijeme u kojem ljubav prema drugomu biva potisnuta u ime ljudske želje da bude drugomu bog.
S obzirom na sukobe u svijetu postmoderne, pa i ovaj u Ukrajini, može se zaključiti samo jedno: »nadčovjek«, u čijim se rukama nalazi moć uništenja svega stvorenoga, izgubio je životni kompas. Postao je igračem zla umjesto dobra, mržnje umjesto ljubavi. Još se jedanput potvrđuje snaga mudrosti onih koji su sustavno kroz ljudsku povijest upozoravali da nema ljudskoga napretka bez promjene iznutra, bez sposobnosti ljudskoga stvorenja da shvati kako drugi nije sredstvo do njegova cilja, nego suputnik koji ga treba, ali isto tako onaj koji mu može biti od pomoći.
Nažalost, čovjek postmoderne, obuzet samim sobom, zaboravio je da postoje opće vrijednosti bez kojih ljudska civilizacija ne može opstati. Kad Martin Luther govori o tome kako je čovjekov bog ono o čemu je ovisno njegovo srce, ne misli samo na vjeru u Boga, nego i na vrijednosti koje iz te vjere proizlaze.
Vjera u Boga nije samo pitanje teoretskih postavaka, nego i praktičnoga života. Utoliko se može reći da je ateist i onaj koji kaže da vjeruje, a ponaša se tako kao da za njega ne postoje vrijednosti koje uključuje vjera u Boga. Ruski patrijarh govori, istina, o vjeri u Boga dajući prednost moći i nasilju pred mirom, jer je njegovo srce ispunjeno željom da jedan narod ovlada drugim. Ništa se bolje ne može reći ni za one koji vrlo glasno osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu, a ne propitkuju koliku krivicu i sami snose za tragediju ukrajinskoga naroda. Vjera u Boga i ljubav koja je najjači predikat koji mu čovjek pripisuje nisu spojivi s intrigantskim igrama i ovisnošću srca o vlasti i profitu. Ono što nedostaje današnjemu čovjeku postmoderne, pogotovo onima koji kreiraju javno mišljenje (mainstream), jest osjećaj za viši smisao života. To je ono, gledajući na praktični život, što poznati psihoterapeut Viktor Frankl naziva sposobnošću darivati se drugomu. Upravo o tome, na svoj način, govore sva tri spomenuta imperativa koja u centar ljudskoga života stavljaju i dobro drugoga. Korektan odnos prema drugomu, borba protiv stanja koje degradira čovjeka i korektan odnos prema svemu stvorenomu, o čemu govori sveti Franjo, ujedno su i poziv na izgradnju empatije za stanje drugoga, ali i sposobnost djelovanja da mu bude dobro.
Stanje u kojem živi današnji čovjek nije dobro. Nije dobro jer mu je želja za vlašću, dominacijom nad drugim, postala životnom motivacijom. Umjesto Bogu počeo se klanjati samomu sebi, uvjeren da je postao nadčovjekom koji ne treba ni Boga ni drugoga čovjeka. Istina, i to treba biti ozbiljno shvaćeno, čovjek postmoderne dobio je s obzirom na tehnološke mogućnosti puno, ali je istodobno izgubio osjećaj za ono što bi trebao biti, Božje stvorenje pozvano na ljubav i mir. Bog je mrtav, propagiraju oni koji su oduševljeni Nietzscheom i scijentizmom, zaboravljajući da čovjek i svijet bez ljubavi prema drugomu nemaju budućnost.
Pa ipak nije sve izgubljeno. Nade ima. Ona se krije u mislima spomenutoga velikoga psihoterapeuta i humanista Viktora Frankla koji kaže da se najveći smisao života krije u sposobnosti činjenja dobra za drugoga. Čovjek nosi u sebi taj dar. Treba ga samo probuditi. Tada će se dogoditi ono veličanstveno, spas svijeta. Frankl formulira to jasnim i poučnim riječima kad kaže: »Svijet se nalazi u lošem stanju, ali bit će još gore ako svatko od nas ne pokuša učiniti sve najbolje što može.« Jedan od velikih darova čovjeku jest i to da uvijek, pa i u opasnim vremenima, može birati kako će se postaviti u životu. Istina, ne ovisi sve o ljudskom stvorenju. Pa ipak čovjek je jedino stvorenje na planetu Zemlji, a za sada i u čitavu svemiru, koje svojim ponašanjem utječe na budućnost, kako svoju tako i onu generacija koje dolaze poslije njega. Uspije li, na što upozorava poznati psiholog Jung, obuzdati svoje tamne sjenke, otvorit će se sjajna budućnost i za generacije poslije njega. Ako ne uspije te njim u potpunosti ovlada tamna strana, mogao bi ugroziti čak i sadašnjost.
