KAD SE ČOVJEK STALNO USPOREĐUJE I SPLETKARI Kako je zavist dobila naslov »tumor duše«

Rijetko tko se u svom životu nije susreo sa zavišću, bilo da je osoba zavidjela ili su njoj zavidjeli. Rijetko tko se nije susreo s osjećajem razočaranja i ljutnje kad npr. kolega na poslu biva promoviran, a osoba smatra da je ona to zaslužila jer se više trudila i iskazala. Mnogi su se znali naći u situaciji da jedna osoba plijeni pažnju u društvu i time izaziva zavist onih koji smatraju da su zabavnije, zanimljivije i šarmantnije osobe.

Zavist je u svojoj biti zao, moćan, intenzivan, obuzimajući osjećaj koji kombinira ljutnju, tugu, bijes i strah te tjera osobu na neprijateljsko i agresivno ponašanje prema osobi kojoj zavidi. Zavist se rađa iz stalne potrebe pojedinca da je na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini uspoređuje s drugim ljudima. Ako tijekom usporedbe s drugom osobom tko procijeni da druga osoba ima više kvaliteta ili postignuća, stvoreno je plodno tlo iz kojega će se roditi zavist. Razvit će se tim više jer osoba ne zavidi drugoj osobi na njezinim postignućima samima po sebi, nego osjećaj razočaranja i nezadovoljstva rađa zavist jer postoji pretpostavka da je netko sretniji zbog svoga uspjeha nego osoba koja smatra da nema te sposobnosti.

Zavist je najčešće potaknuta kad se javi osjećaj vlastite ugroze, ugroze osjećaja vlastite vrijednosti, a prijetnja vlastitomu egu uzrokuje neadekvatno ponašanje druge osobe. Ako tko smatra da ulaže više truda i procjenjuje se uspješnim u nekom poslu, a druga osoba biva procijenjena kao uspješnija i sposobnija, to je izravna prijetnja samopoštovanju iz koje proizlazi osjećaj manje vrijednosti. I upravo taj osjećaj manje vrijednosti »pokreće« osobu da uništi sva postignuća druge osobe, iako to uništenje ne će dovesti do dobrobiti.

Osobito se ističe činjenica da se zavist razvija najčešće prema bliskim osobama jer se najčešće usporedbe i vrše s bliskim osobama – koliko tko ima (ne nužno materijalno) u odnosu na drugu blisku osobu. Jasno, ne će svaki uspjeh bliske osobe izazvati zavist jer ovisi o tome koliko je određeno područje u kojem se osoba uspoređuje važno za njezin identitet. Primjerice, ako je tko izvrstan kuhar, a osobi to životno područje nije važno, nečija joj vještina kuhanja ne znači ugrozu, nego dapače može izazvati ponos jer poznaje osobu s tako dobro razvijenom vještinom. No s druge strane ako je tko dobar pjevač, to može izazvati zavist druge osobe kojoj je ta osobina važna i želi biti isto tako dobra u pjevanju. Da bi tko osjećao zavist, moraju biti ostvarena tri uvjeta: biti u društvu osobe koja je prema procjeni osobe uspješnija od nje, pametnija, vještija – jednostavno bolja; osoba mora željeti iste stvari za sebe; nazočnost osobe kojoj se zavidi mora kod osobe izazivati negativne emocije.

Zavist je ustroj koji negativno gleda na uspjeh drugih; i zavist nije sinonim za ljubomoru i žudnju. Žudnja potiče na želju za imanjem nečega što ne pripada osobi, a ljubomora podrazumijeva htijenje osobe da bude uspješna kao i drugi ili strah od gubitka nečega što već osoba posjeduje zbog duge osobe (npr. strah od gubitka partnera može dovesti do ljubomore ako se partner ljubazno ophodi s osobom suprotnoga spola).

Zavist i ljubomora su suptilno, gotovo teško vidljivo različite dimenzije. Zavidna osoba osjeća bol zbog tuđih uspjeha, odnosno onoga što osoba procjenjuje da nema, a ljubomorna osoba osjeća bol zbog straha da će joj biti oduzeto ono što ima, da će izgubiti svoje prednosti pred drugima. Zavist je pohlepna, a ljubomora posesivna. I ljubomoru ljudi lakše priznaju nego zavist.

Zavist je znatno opakije stanje uma; ona je usmjerena na uočavanje izvrsnosti u drugih ljudi, usmjeravajući svu svoju energiju k »uništenju« te izvrsnosti. Zavist vidi uspjeh kod druge osobe i ima jedan jedini cilj – zaustaviti tu osobu u njezinu napretku, sustavno je uništavajući dok ne dođe do zadovoljenja ljutnje koja se javlja kao reakcija na tuđi uspjeh.

Zavist je zastupljenija u životima ljudi nego što se misli; to nije neka rijetka pojava koja se sporadično javlja u određenim situacijama. Svatko tko je želio izgraditi sebe, iskoristiti vlastite potencijale, unaprijediti osobni rast i razvoj, na svom putu k uspjehu susreo se s brojnim zavidnim ljudima koji su se u početku doimali kao pravi prijatelji. Svatko započinje svoj put s mišlju da će uspjeh biti prepoznat i nagrađen; i često biva tako. No taj uspjeh potiče i zavist drugih ljudi i osoba se mora moći nositi s brojnim licemjernim udarcima i noževima zabijenim u leđa, skrivenim pokušajima da se svaka aktivnost potkopa, dobro skovanim zavjerama koje mogu ne samo uništiti profesionalni život, nego i privatni, odnosno cjelokupnu kvalitetu života. A zavidni ljudi mogu uistinu ići tako daleko, ne razmišljajući koliku bol i patnju mogu nanijeti drugoj osobi, zbog potrebe da zadovolje svoj krhki, ranjeni ego. Pri tome zaboravljajući da će ego vrlo brzo opet postati željan nove »hrane«, što će nagnati osobu da potraži novu »žrtvu«. Zavidne osobe pri tome proživljavaju osobnu bol, osjećaj unutarnje praznine, osjećaj nepostojanja.

Zavist je duboko usađena u ljudsku psihu i ljudsko bivanje. A sve veća izloženost društvenim mrežama olakšava međusobnu usporedbu, raspirujući plamen zavisti, naglašavajući sve veću važnost materijalnoga i onoga opipljivoga i vidljivoga, a umanjujući potrebitost duhovnoga, nematerijalnoga i onoga ne tako oku lako dohvatljivoga. Bol koju zavidna osoba osjeća nije uzrokovana činjenicom da nema ono što drugi imaju, nego osjećajem manje vrijednosti, frustracijama koje su rezultat određenoga »nedostatka«. S vremenom tjeskoba i gorčina u zavisti mogu rezultirati zdravstvenim problemima, tjelesnim i psihičkim, jer zavist je tumor duše, proždire i nagriza polako dok ne dovede do »samouništenja« i sloma bitka. Ljudi koji često zavide drugima doživljavaju veliku količinu stresa i češće pate od simptoma depresije jer se stalno uspoređuju s drugima i usmjeravaju na to u čemu su drugi bolji od njih; češće se javljaju liječnicima zbog narušenoga zdravlja, a imaju i veću vjerojatnost da dožive srčani udar ili da obole od neke bolesti sa smrtonosnim posljedicama.

S druge strane, kako bi se »maskirala«, zavist može potaknuti suptilnije reakcije poput nezahvalnosti, ironije, prijezira, snobizma, narcizma, onemogućavajući osobi da vidi širu sliku. U raljama zavisti osoba nije kapetan svoga broda kojim kormilari orijentirajući se pomoću kompasa ili zvjezdanoga nebeskoga svoda, nego vozi po iskrivljenoj leći obrnuto okrenutoga teleskopa, a brod vrlo brzo udara u hridi života, razbijajući ego snage, stvarajući novu zavist. I tako u krug.

Koliko god paradoksalno zvučalo, čovjek je bogat ne samo onoliko koliko ima, nego i onoliko koliko nema. Ljudi često zaboravljaju da su oni kojima se zavidi morali odustati od brojnih pogodnosti da bi postali to što jesu. Npr. uspješan menadžer velikim je dijelom morao žrtvovati svoje slobodno vrijeme, druženje s obitelju i prijateljima, rijetko kada ima slobodna vremena, a godišnji su odmori nerijetko prekidani i prije vremena da bi bio to na čemu mu se zavidi. Tako da se može postaviti pitanje tko komu treba zavidjeti? Zavideći, osoba se usredotočuje na ono što nema, umjesto na ono što ima i u čemu bi mogla uživati. Zavist onemogućava učenje od onih koji znaju više, osuđujući osobu na stagnaciju i sterilnost, i često je u izravnoj vezi s niskim samopoštovanjem.

U današnjem društvu, u kojem se vrjednuju uspjeh, tjelesna ljepota, inteligencija, dobra materijalna sigurnost, moć i slava, zavist je emocija koja sve više dominira. Kako većina ljudi teži da budu bolji, imaju više, češće zavide upravo osobama za koje smatraju da su bolje, ljepše, uspješnije i moćnije od njih samih. Zavist potiče razvoj neprijateljskih stajališta, a društvo u kojem ljudi zavide jednima drugima suzbija pojedinačne uspjehe i stvara psihosocijalnu klimu u kojoj je ne samo nepoželjno, nego i opasno biti uspješan i natprosječan. S obzirom na to da nema uspješnih društava bez uspješnih pojedinaca, ovakvo društvo, u kojem dominira zavist, stagnira.

Zavidne osobe osjećaju depresivnu zavist kad drugim osobama ide bolje nego njima samima, smatrajući se gubitnicima, a tuđi uspjeh smatraju odgovornim za vlastiti neuspjeh. Neprijateljska je zavist još jači izjedajući osjećaj jer se javlja u situacijama kada tuđi uspjeh budi u osobi negativne emocije, »tjerajući« ju da ulaže napore kako bi »osigurala« da osoba doživi neuspjeh u kojem će uživati cjelokupnim svojim bitkom. A osobito ako osoba kojoj se zavidi potječe iz dobro materijalno stojeće obitelji, zavist nastupa u cijelom svom blještavilu. S obzirom na to da se zavist rađa iz osjećaja inferiornosti i frustracija koje osoba osjeća, ona je sputavajući čimbenik u razvoju osobnih potencijala, razarač bliskih odnosa, put koji vodi k ogorčenosti i projekciji vlastitih nesavršenosti, potičući pomaknutu agresiju prema osobama koje se procjenjuju kao »slabije« i inferiornije od osobe koja je zavidna.

No zavist može biti i takozvana benigna zavist, koja može potaknuti osobu na promjenu, na poduzimanje radnja kako bi se ostvario sličan uspjeh kao i osoba kojoj se zavidi. Osoba koja doživljava zdravu, benignu zavist može istodobno biti tužna što je uspjeh druge osobe podsjeća na nešto što ona nema, a voljela bi to ostvariti, ali i da tuđi uspjeh prihvati i poštuje. Zdrava zavist ne odbacuje drugu osobu ni njezino postignuće, ali ni vlastiti bitak i vlastitu osobnost. Psihološki je uzrok tomu zdravo stanje samoprihvaćanja u kojem osoba ne dovodi u pitanje svoju ljudsku vrijednost i odvaja je od vrjednovanja vlastitih pojedinačnih postupaka i osobina. Posljedica takve vrste zavisti obično je planiranje i poduzimanje konkretnih akcije s ciljem ostvarenja željenih životnih promjena. Onoga trenutka kada osoba dobije uvid da nečiji uspjeh nije automatski njezin neuspjeh, kad stekne uvid da će količina osobnoga nezadovoljstva ostati ista sve dok nešto ne napravi s vlastitim životom, dolazi do uspostavljanja zdravijih načina življenja, otvara se put k novomu psihološkomu rođenju u kojem osoba spremnije prihvaća tuđe uspone i vlastite padove. Praćenje događaja u tuđim životima jednostavno je gubitak vremena, a aktivno usmjeravanja na izgradnju najboljega mogućega života za sebe proces je rješavanja zavisti i ostvarenja sebe kao sretnije, ispunjenije i zadovoljnije osobe.

Oscar Wild je rekao da svatko može suosjećati s patnjama prijatelja, ali je potreban čvrst karakter da bi se suosjećalo s prijateljevim uspjehom.