Može li se još ponegdje u seoskim sredinama vidjeti iz današnje perspektive bajkovit, a jednostavan prizor stada ovaca i strpljivoga pastira? Da, tu i tamo. Ako tko ima sreću na miru izdaljega gledati i promatrati bezbrižne ovčice kako spremno i žustro reagiraju na dobro poznati glas svoga pastira, ima priliku uživati u lijepoj slici odmarajući i oči i dušu.
Osobito kada se boje zelenila i plavetnila miješaju sa sunčevim zrakama. U zraku se osjeti miris svježe pokošene trave dok se u daljini prostiru žuta polja uljane repice. Čuju se prepoznatljivi zvukovi zviždukanja ili pomalo neobični glasovi dozivanja. Čuti i prepoznati nečiji glas. Ne bilo čiji glas. Nego dobro poznati glas onoga koji vodi, štiti i u koga je sigurnost. Dobro je kada netko prepozna glas drugoga, možda i nakon duljega vremena otkako se osobe nisu vidjele i čule.
Poznati glas vraća u sjećanje uspomene, riječi i događaje kao da se odnos nije prekinuo. Zadržana bliskost, povjerenje i osjećaj pripadnosti. Ili, kada se dogodi da dijete i majka izgube jedno drugo iz vida. Osim grčevitoga traganja, preostaje napeto osluškivanje ne bi li se čuo poznati glas, vriska ili plač.
Kako ne izgubiti iz srca i glave taj poznati glas u labirintu zvukova, iskrivljenih tonova i buke? Kako moći, htjeti i znati se odazvati? Pažljivo i ustrajno slušanje vodi do onoga čuti, razmišljati do razumjeti, upoznati i konačno prihvatiti. Sve do trenutka kada se na poziv može odgovoriti. Odazvati se i riječju i životom. Od poziva, slušanja sve do odaziva.
A što ako se neke od ovčica izgube u labirintu svakojakih nejasnih zvukova i glasova te ostanu same i bespomoćne u toj buci? Netko ih ide strpljivo tražiti. Sve dok ih ne pronađe i »…vodit će ih na izvore voda života«, jer »ja ih poznajem i one idu za mnom«. Dok se na poziv ne dogodi i ne rodi odaziv. Jer, »neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke«.
