Mnogo se ovih dana pisalo o Drugom vatikanskom koncilu. Negdje sam čuo da je prije toga bilo nemoguće da svećenik postane osoba koja je ljevak, ako ima invaliditet ili primjerice ako ne zna pjevati. Je li to istina? Zašto su postojala takva ograničenja za svećeništvo?
L. H.
Kao i nekada, tako i danas postoje neka ograničenja i ne može baš svatko postati katolički svećenik i primiti sakrament svetoga reda (valjano ga prima samo kršteni muškarac, a dopušteno se promiče u redove samo onaj koji je primio sakrament svete potvrde), što je i nekada i danas regulirano propisima Zakonika kanonskoga prava. Ranije je u Crkvi bilo ograničenja vezanih uz slučajeve koje i Vi navodite, a danas o njima među ostalim uvjetima govori više kanona. Tako kanon 1040 navodi: »Od primanja redova isključuju se oni koje priječi bilo kakva smetnja, bilo trajna, koju nazivamo nepravilnost, bilo jednostavna; nikakvu pak smetnju ne uzrokuje ono čega nema u kanonima koji slijede.« Potom se u kanonu 1041 nabraja: »Nepravilni su za primanje redova: 1° onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosudi, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je nesposoban za pravilno vršenje službe; 2° onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada od vjere, krivovjerja ili raskola; 3° onaj koji je pokušao i samo građansku ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da to pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom; 4° onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili poduzeo nešto radi pobačaja, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali; 5° onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život; 6° onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata, bilo da toga reda nema bilo da mu je njegovo vršenje zabranjeno nekom proglašenom ili izrečenom kanonskom kaznom«, a onda se u kanonu 1042 još navodi da su »jednostavno spriječeni za primanje redova: 1° onaj koji je oženjen, osim ako se zakonito određuje za trajni đakonat; 2° onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima prema odredbi kann. 285. i 286. o kojoj mora polagati račun sve dok, pošto napusti službu i upravu i položi račune, ne postane slobodan; 3° novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan.«
Postoji li, kao i u slučaju misne intencije, preporuka Crkve za iznos donacije tijekom prikupljanja nedjeljne milostinje? To bi puno olakšalo da ljudi ne gledaju tijekom mise osobu pored sebe vadi li kovanice ili novčanice …
B.K., Zagreb
Visinu milodara za vrijeme mise, kao i općenito darivanja za potrebe Crkve – ponajprije Caritasa i uzdržavanja crkvenih objekata – određuju, rekli bismo to tako, ponajprije stvarne mogućnosti svakoga vjernika, njegova velikodušnost i otvorenost za pomaganje drugima. Nismo upoznati da bi bilo koja crkvena vlast i na bilo kojoj razini odredila visinu milodara. Opća uredba Rimskog misala navodi: »Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve. (…) Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje«. »Viriti« koliko je tko milodara dao – i je li kovanica ili novčanica – znak je, blago rečeno, nepristojnosti.
