Hrvatska predstavnica sredinom svibnja našla je svoje mjesto na Eurosongu, festivalu koji je odavno izgubio svoj originalni smisao. Unatoč tomu što se nije plasirala dalje, zanimljiva je ta priča o hrvatskoj predstavnici iz više kutova, možda i s katoličkoga, jer kad je pobijedila na »Dori«, jako se u medijima isticao njezin angažman u zboru mladih svoje župe, o župniku koji je na misama zahvaljivao Bogu za njezin uspjeh, i sve to ne samo u svjetovnim krugovima. Uglavnom, mediji su forsirali priču o našoj maloj, curi iz susjedstva, dobroj vjernici koja je usto i cool, koja »povezuje moderne trendove sa starima u crkvenoj glazbi« itd. I onda veliki obrat. Kad je njezin kostim postao javan, odjednom je postao strašno kontroverzan, kostim koji je podijelio javnost, provokativni kostim, kostim koji izaziva reakcije. Međutim, kad se malo bolje pogleda, nikakvih posebnih reakcija nije bilo, ali medijska je strategija bila klasična, takva da će se zanimanje za cijelu priču najbolje održavati ako se u gulaš doda malo začina zvanoga »kontroverza«. Tipa, »eto sad se vidi kako se ta draga i dobra cura iz susjedstva odjednom transformirala u provokativnu, jaku i samostalnu individuu, nije li to super cool«? I još je navodno sama inzistirala na tome da je ona baš sve to odobrila i stajala iza svega…
Baš je transformacija tema mjuzikla koji bi nakon puno odgađanja zbog koronakrize svjetlo dana trebao ugledati uoči početka ljeta. Andrew Lloyd Weber naime odlučio je napisati novu verziju Pepeljuge. On i njegovi solisti već su dali neke naznake u kojem će smjeru ići svevremena bajka te postati suvremena. To je priča o transformaciji, kaže Weber. Pepeljuga se u originalnoj bajci transformirala zbog princa, tvrdi jedna od solistica (nije li to bilo zbog oslobođenja od zlostavljača i ljubavi?), a nova se ne će transformirati ni zbog njega ni društva jer je samostalna, jaka, pametna, prkosna cura. Ona treba oslobođenje okova grada koji je guši, pretpostavki koje su joj nametnute, treba se naći i iznova otkriti. A to društvo je društvo gdje su svi izvana prekrasni jer je zla maćeha zapravo egomanijačka plastična kirurginja koja je svim stanovnicima stvorila nova lica i dala im novi izgled. Treba li uopće napomenuti da je potpuni obrat o kojem Weber govori vezan uz najavu da Pepeljuga ne će završiti s princem, koji je negdje putom shvatio da je homoseksualac pobjegavši s knezom, nego s njegovim bratom. Ali autori svejedno tvrde da će bajka imati sve sastojke originala, bit će u »najljepšem selu koje postoji, s najljepšim ljudima koji postoje«, s raskošnim balom, transformacijom, satom u ponoć itd. Sve osim toga nekoga maloga obrata koji nisu do kraja objasnili. To što će taj mali obrat vjerojatno promijeniti kompletan smisao bajke očito im nije toliko važno. Po singlovima koji su izišli, glazbeno će to bez sumnje biti odlično, a što se konteksta tiče, stvar obećava da će u svakom pogledu biti suvremena u svojoj posvećenosti da dekonstruira priču i da joj da ideološki predznak u skladu s modernim tendencijama.
Jedna od žalosnih posljedica sadašnjega vremena u kojem svi, pa i djeca, većinu svoga dana provedu ispred ekrana, jest to da se sve manje čita, pogotovo maloj djeci. Starije će generacije moći potvrditi koliko su priče, a pogotovo bajke iz djetinjstva, utjecale na njihovu osobu, na njihov unutarnji svijet.
Danas su se bajke prebacile na ekrane doživljavajući svakom novom verzijom odmak od originalne priče, ali i nove pisane bajke često su izvrnute, dekonstruirane stare bajke. Bajke se u svom originalu sve manje čitaju. A one same jako su zanimljiv fenomen. Znanstveno je poprilično dobro istražen, sagledan sa psiholoških kutova, od jungovskih arhetipa do freudovskih igara ida, ega i superega ili dawkinsovskih memova pa do kulturoloških i socioloških pogleda iz anarhističke, feminističke, sociokonstruktivističke, rodnoideološke ili ekoaktivističke perspektive. Zanimanje znanosti izvan onih koji se bave isključivo književnošću za bajke leži u njihovoj sposobnosti da jednostavno, ali vrlo moćno prenosi svevremene i univerzalne poruke i vrijednosti te time formira stajališta i pretpostavke, pogotovo u djece. Ono što ih karakterizira jest relativno jednostavna radnja u kojoj se fantastični motivi i simboli isprepliću sa stvarnima na način na koji se zbilja i nadnaravno spajaju na istoj razini, čime dobivaju jedinstven ulaz u ljudsku, a pogotovo u dječju maštu. Radnja se generalno vrti oko vrijednosti poput žrtve, ljubavi, pravednosti, unutarnje snage, požrtvovnosti, hrabrosti, a sve to kroz likove junaka koji uvijek nadiđu sve probleme i izazove i na kraju pobijede zlo. Bajke imaju zaplete u kojima se ne preispituju unutarnji motivi i detaljno psihološki profiliraju likovi, nego je u centru posljedica činjenja, kako antijunaka tako i junaka, a ne njihovi unutarnji i subjektivni doživljaji. Pustolovina je u centru, junaci se bore protiv naizgled bezizlaznih situacija, kao putnici između svijeta mašte i zbilje, otvaraju prostor čitatelju da se identificira s junakom. Bitna je odrednica bajki to da ona u potpunosti ostavlja mašti na volju na koji način će se identificirati s radnjom, posljedicama radnje, junacima i antijunacima u priči. Baš zato jer se radnja zbiva u nadnaravnom, prostor za maštu je bezgraničan. André Jolles, francuski lingvist, u tom smislu kaže da se u bajkama sjedinjuju dvije protivne sklonosti ljudske naravi – »sklonost prema čudnovatomu i ljubav prema istinitomu i prirodnomu«. Bajke su dakle bez sumnje važne kao fenomen i polog jedne kulture, možda čak i važnije nego što se na prvi pogled može činiti.
U tom smislu žulja Weberova dekonstruirana i nanovo stvorena Pepeljuga. Novo čitanje priča je normalno, svako vrijeme drugačije čita i tumači svako, pa tako i književno djelo. Ali danas se starim bajkama dodaje ono što one namjerno nisu htjele imati. Likovima se dodaju osobna stajališta i motivacije, a priči sasvim konkretna političko-društvena poruka. Dakle ne posrednost, alegorija i metafora, nego konkretna poruka, koja mašti ne ostavlja previše mjesta. Na primjeru singla iz Weberova mjuzikla Bad Cinderella (Opasna Pepeljuga), ona sasvim konkretno osuđuje sve svoje sugrađane koji »imaju svoje trofejne žene ili ljubavnice, koji tračaju, promatraju i šopingiraju«, a ona je »jača, hrabrija, ponosna što nije kao oni, što je njen IQ za razliku od njihova, viši od neba«. Priča se još do kraja ne zna, međutim Pepeljuga navodno beskompromisno postavlja sebe na poziciju višega moralnoga reda. Ne dopušta čitatelju da sam shvati što je dobro, a što zlo iz same priče, naprotiv, ona mu s pozicije tužitelja i sudca ne ostavlja prostora nego da prihvati crno-bijelu poziciju drugostupanjskoga suda junakinje bajke. Pritom je smiješno da autorski tim tvrdi da nastoji razbiti stereotip o tome da se unaprijed osuđuju ljudi, a sam ulazi u isti taj stereotip. Bez mogućnosti rasprave, baš svi su zli, svi su pokvareni, samo je Pepeljuga pravedna i čista. Ne postoji li možda mogućnost da u tom gradu postoje i oni koji nisu glupi i zli? Jasno, to ima neke veze s originalnom bajkom, ali originalna Pepeljuga nije ta koja sudi, dapače, ona je ponajprije ta koja oprašta. Sve se to poklapa s novim trendovima nove religije društvene pravednosti u kojima ne postoji oprost i iskupljenje, postoji samo grijeh. Onako kako su stare bajke bile nadahnute kršćanskim etosom, čak i onda kad su preuzimale poganske motive i priče, tako bajke nadahnute novim idealima društvene pravednosti imaju svoje motive, svoj moralni kod i svoju poruku. U njima su junaci često antijunaci starih bajki, neshvaćene vještice, pripitomljeni zmajevi, zlo je u potpunosti relativizirano, društveni je kontekst jedini važan, pa je Marica ekoaktivistica, Ružno Pače se svojim postupcima »bavi štetnim binarnostima odnosa labudova i pataka«, priča o Modrobradom vrti se oko njegove kćeri koja ubija zadnjega muža, ali to je OK jer je on sputavao njezinu slobodu i tako dalje i tako dalje.
Gdje je tu hrvatska predstavnica na ovogodišnjem Eurosongu? Nažalost čini se da bi i ona mogla biti žrtva tih novih pisaca ili, bolje, prodavača bajki. Djeca i mladi danas se nažalost prije identificiraju s junacima reality showova pa je ultimativni san uspjeh i to se debelo iskorištava. U slučaju Webera koji bajku želi osloboditi okova staroga čitanja, opet uskače sebi u usta. Problem je u tome da u njegovoj Pepeljugi uopće nema slobode, u toj priči sve ispada tako da služi točno određenomu cilju. Je li Weberova zla maćeha koja ga tjera na poslušnost i jednoobraznost profit kojemu teži i kojega će najlakše zaraditi ako se prikloni trendovima ili je riječ o ideološkim motivima, sasvim svejedno. Sve te nove bajke zapravo vrijeđaju čitatelja jer mu ne dopuštaju da sam donese zaključke, da sam izmašta, da se identificira s dijelom neke priče. Ne, one bacaju čitatelju u lice gotove, nepomične i nepromjenjive slike, potvrđujući time proturječnost navodnoj posvećenosti slobodi. Bajke bi trebale nuditi djeci optimističnu i pozitivnu sliku svijeta u kojem je ključ u osobnoj transformaciji i u kojoj loše i zle osobe imaju mogućnost iskupljenja, pa i kroz oprost onoga tko je ugnjetavan. Umjesto toga, bacaju u lice sliku svijeta u kojem postoje prosvijećeni i oni koji to nisu, stvara sliku tmurnoga svijeta u kojem je mržnja, a ne ljubav prva emocija, bez obzira što pisci tvrde suprotno. Ti novi pisci, bili oni književnici, dirigenti, skladatelji, redatelji, kostimografi, intendanti, vlasnici medija ili sami umjetnici, umjesto osobnoga iskupljenja nude društveno, umjesto prirodnoga morala novi moral, umjesto stereotipa nove stereotipe, umjesto priče nude parole, umjesto bajki pišu horore. I nema tu lijeka, osim možda čitati stare bajke.
