Kad je svojedobno papa Ivan Pavao II. za vrijeme posjeta Nikaragvi »zaprijetio« s uzdignutim prstom slavnomu pjesniku, svećeniku i ministru kulture Ernestu Cardenalu, koji ga je s vladinom delegacijom dočekao na aerodromu, uzbudili su se mnogi kritičari Crkve. Papinu se gestu ni tada nije smjelo promatrati kao istinsku prijetnju, nego kao bratsko upozorenje slavnomu pjesniku i subratu, koji se iz plemenitih nakana vezao uz vrlo upitnu politiku, da pazi kako ne bi opržio prste. Ivan Pavao II. već je tada imao ono iskustvo dvolične igre revolucionara, koje će spomenuti latinoamerički svećenik, pjesnik i pripadnik teologije oslobođenja steći tek kasnije.
Ivan Pavao II. bio je svjestan zlodjela komunističkih revolucionara u Europi, kao i njihova skrivanja iza ideje socijalne pravednosti, antifašizma i slobode. Znao je ono što će Cardenal kasnije shvatiti, da revolucije jedu svoju dobru djecu te da sustavi ne mijenjaju ljude, nego ljudi dugotrajnim procesom humanizacije mijenjaju društvene odnose, da se dobro postiže samo promjenom čovjeka na bolje, a ne revolucionarnom promjenama sustava. Ivan Pavao II. imao je iskustvo i toga kako su se komunistički revolucionari u poslijeratnoj Europi vrlo brzo riješili »nepodobnih« kojima je doista bilo stalo do slobode i blagostanja čovjeka. U antifašističkim pokretima europskih socijalista bilo je puno katolika i pripadnika drugih religija, ali na vlasti su ostali samo oni kojima je bilo stalo do moći. Revolucionare je malo zanimao čovjek i njegovo stanje, a više vlast i obračun s neistomišljenicima. Istina, Ernesto je imao drugo životno iskustvo, iskustvo siromaštva, nepravde i zla koje su prouzročili latinoamerički generali i diktatori, oni koji su se skrivali iza ideje kršćanstva, koji su čineći zlo poput španjolskoga diktatora Franca bili uvjereni da svojim nedjelima koriste kršćanskoj ideologiji. A u biti iza svega se skrivao vlastiti profit i surova želja za vlašću.
Cardenal, koji je i sam pripadao utemeljiteljima teologije oslobođenja (Gustavo Gutierrez, Leonardo Boff, biskup Romero), sanjao je o promjeni društveno-političkoga stanja u Latinskoj Americi, o više pravednosti za siromašne i obespravljene. To ga je kao i mnoge druge svećenike motiviralo da podrži revolucionare protiv diktatura. Pa ipak Ivan Pavao II. imao je pravo kad mu je dao do znanja da mu se ne sviđa revolucionarni zanos pojedinih pripadnika teologije oslobođenja i njihovo političko angažiranje. Njegova se kritika nije odnosila na samu ideju teologije oslobođenja, koja je inspirirana najplemenitijom idejom evanđeoske ljubavi, nego na pokušaj da se sudjeluje u oružanoj revoluciji. Opasnost je ležala u tome da ta plemenita ideja oslobođenja od zla i terora bude zloupotrijebljena. Ivan Pavao II. pribojavao se onoga što se dogodilo u poslijeratnoj Europi, prijevare od marksističkih zanesenjaka kojima je socijalna pravednost bila samo izlika za borbu za vlast. I upravo se to u Latinskoj Americi kasnije i dogodilo. Mnogi nositelji ideje oslobođenja čovjeka prema ideji evanđeoske ljubavi su izigrani. Jedna diktatura (komunistička) zamijenila je drugu (fašističku). Ali Ernesto Cardenal i njegovi prijatelji, zastupnici teologije oslobođenja, u svom zanosu i snovima o evanđeoskoj pravednosti na zemlji, među kojima je bilo podosta i revolucionara, pristalica nasilne promjene vlasti, nisu bili svjesni koliko bi njihova ideja za ljudsku slobodu i pravednost mogla biti zloupotrijebljena.
Danas slavni pjesnik Cardenal, razočaran sandinističkom revolucijom i diktatorskim sustavima latinoameričkih revolucionara, shvaća vjerojatno na što ga je htio upozoriti papa Ivan Pavao II. s uzdignutim prstom. Postalo mu je jasno da svaki početak socijalnih promjena i slobode za onoga drugoga leži u nutarnjoj promjeni čovjeka. Samo onaj tko je spreman slobodu i vlast dijeliti s drugima može pokrenuti pozitivne reforme i boriti se za socijalnu pravednost. Nažalost i u latinoameričkim je društvima, kao nekada u istočnoeuropskim zemljama, došlo do prijevare u ime plemenite ideje o pravednoj preraspodjeli dobara i slobodi za sve, pogotovo za one siromašne i obespravljene. Revolucija je i tamo pojela one najplemenitije među pobunjenicima protiv nepravde. Kao što se »revolucionarni, komunistički ološ« u Europi, skrivajući se iza divne ideje antifašizma i pravedne borbe za slobodu naroda, riješio onih svojih iskrenih boraca za socijalnu pravednost, tako su i južnoamerički revolucionari zaboravili maloga čovjeka i njegove potrebe, čisteći vlastite redove od istinskih zaljubljenika u čovjeka.
Fidelu Castru i drugim latinoameričkim diktatorima zasigurno nije nedostajalo ništa kao ni Staljinu, Titu, Ceausescuu ili Enveru Hoxi. Ali je zato narod ostao i dalje gladan kruha i slobode. Njihova borba za vlast nije istinski uključivala dobro najsiromašnijih, socijalnu pravednost i ljubav prema svakomu pojedincu, nego je bila inspirirana borbom za vlašću. I dok se danas ostatci ostataka europskih revolucionara, kao i njihovi potomci, vješto poput kameleona infiltriraju u sve moguće demokratske stranke, oni u latinoameričkom svijetu zaklinju se još uvijek u marksizam, dovodeći svoje narode na prosjački štap. Upravo zbog toga što nije imao onoga iskustva koje je imao papa Ivan Pavao II. živi danas osamljen slavni pjesnik Cardenal u glavnom gradu Nikaragve Managui, razočaran u poodmaklim godinama zbog neuspjeha revolucije koju je s najplemenitijim namjerama podupirala teologije oslobođenja. Danas mu je jasno da zlo ne leži samo u strukturama sustava, kakav je bio onaj brutalni nekadašnjega diktatora Somoze u Nikaragvi, nego prije svega u velikom utjecaju zla na čovjeka, u ljudskoj želji da ovlada drugim, da mu bude bog.
Koliko je bilo rizično podupiranje komunističkih revolucionara pokazuje se danas ponajbolje u Venezueli, u zemlji u kojoj je narod mirno izabrao »revoluciju« kako bi ostvario socijalnu pravednost i slobodu za svakoga pojedinca. Nekada bogata zemlja danas je zahvaljujući revolucionarima (Hugo Chavez) spala na prosjački štap. Ali ne samo zbog siromaštva, nego i zbog bahatosti nesposobnih revolucionara odlaze ljudi masovno iz te zemlje, u strahu za svoj život. Tamošnji aktualni predsjednik Maduro, nasljednik revolucionara Chaveza, ne samo da je doveo svojom promašenom socijalističkom politikom zemlju na rub siromaštva, nego se trudi dokinuti svaku slobodu misli. Jer svi koji ne prihvaćaju revoluciju za njega su neprijatelji naroda. S obzirom na događanja posljednjih desetljeća u pojedinim latinoameričkim zemljama, gdje je narod umjesto socijalne pravednosti koju je zastupala teologija oslobođenja dobio diktature i siromaštvo, pokazuje se još jedanput ispravnom misao da revolucije ne mijenjaju ništa, jer bez promijenjenoga čovjeka, bez Božjega čovjeka, na propast je osuđena svaka ideja, pa i ona plemenita kakvu je zastupala teologija oslobođenja.
Mnogobrojni eksperimenti poput onoga na otoku Mancaronu, gdje su zastupnici teologije oslobođenja zajedno sa seljacima i ribarima pokušali izgraditi minijaturni svijet pravednoga društva, potisnuti su od socijalističkih revolucionara u nostalgična sjećanja. O tome najvjerojatnije, potisnut u izolaciju, razmišlja danas i razočarani veliki pjesnik Cardenal. Pa ipak teologija oslobođenja ostaje jednom od najplemenitijih ideja kršćanstva, inspirirana željom za stvaranjem društva, a time i Crkve, za siromašne i obespravljene. Na kraju za nju se uvelike zauzimao i papa Ivan XXIII. pred Drugi vatikanski koncil. Nažalost teologija oslobođenja nije uspjela jer je došlo do prevelikoga naglaska političkoga na štetu socijalnoga i ljudskoga, revolucionarnoga na štetu ljubavi. Pokazalo se još jedanput da čovjek obuzet vlašću i sobom vrlo brzo zaboravlja na ideale.
»Volja za moći« u kojoj je filozof Nietzsche vidio budućnost svijeta, a poneki psiholozi golemi razarajući potencijal u čovjeku, pokazala se još jedanput u povijesti kao nešto vrlo opasno. Iz toga bi dobru pouku mogli izvući svi oni koji danas, pozivajući se na Nietzschea, propagiraju »novoga čovjeka«, oslobođenoga kršćanskoga morala. Jer vrline se ne stječu ispunjenjem svih želja i nagona, nego kroćenjem požuda kako bi se mogao otvoriti prostor za dobro drugoga. Pravedniji svijet, o kojem je sanjala teologija oslobođenja, ali i mnogi drugi kršćanski propovjednici stoljećima prije nje, ne ostvaruje se silom, nego stavljanjem pod kontrolu onoga dionizijskoga u sebi, onoga što može biti inspirativno, ali i destruktivno.
Čitava ljudska povijest, uključujući i kršćanstvo, pokazala se uspješnom upravo kad je čovjek bio sposoban reći »ne« svojim bezbrojnim željama i nagonima, kad je uspio postati »slabićem« da bi drugi pokraj njega mogao dostojanstveno živjeti kao jak čovjek. Ideja teologije oslobođenja sama po sebi nije i ne može nikada biti upitna, kao što ne može biti upitna Kristova ideja ljubavi, jer u sebi krije najplemenitiju poruku da je čovjek čovjeku brat, da je žena ženi sestra, da, Pavlovski rečeno, nema razlike između roba i slobodnjaka, Židova i Grka, žene i muškarca. Nažalost s tom se idejom danas još uvijek muči čitavo čovječanstvo, pa i sama Crkva, što se pokazuje u povremenom odbijanju ideje pape Franje da se napravi iskorak iz srednjovjekovnoga shvaćanja evanđeoske poruke, da se naglasi važnost one Isusove ideje kako je Crkva prije svega Crkva za siromašne i ugrožene u svijetu. Koliko je svijet još uvijek alergičan na pravo siromašnoga i obespravljenoga pokazuje se u nerazumijevanju Papine kritike neokapitalizma. Poneki su ga američki kritičari zbog toga proglasili marksistom i pristalicom teologije oslobođenja. A upravo Bergoglio pripada onima koji su s poštovanjem gledali na ideju teologije oslobođenja, ali su se držali po strani od revolucionarnih pokreta jer su slutili da bi evanđeoska ideja ljubavi mogla biti izigrana.
Pa ipak, iako često u povijesti izigrana, ideja evanđeoske ljubavi još uvijek je prisutna, pa i u europskom svijetu, gdje pitanja o duhovnom životu nisu više egzistencijalno prisutna, u kojem je izgubljen osjećaj za metafizičko, ono što nadilazi samo materijalno zadovoljenje. Na to upućuje velika obljubljenost sadašnjega pape koji vrlo angažirano inzistira, unatoč mnogim protivljenjima i u nekim crkvenim krugovima, da Kristova Crkva bude Crkva siromašnih i obespravljenih. Njegovu obljubljenost treba zasigurno tražiti i u činjenici da njegova zauzetost za siromašnoga i obespravljenoga čovjeka nije motivirana idejom lažnoga humanizma i liberalizma i političkoga profiterstva, kao što je slučaj s mnogim europskim intelektualcima i političarima, nego istinskom brigom za pravednost i mir u svijetu.
