Postoji priča iz 13. stoljeća koja donosi zanimljiv dijalog između dvojice znanaca u kojem se oslikava i dvojba čovjeka novijega vremena. Poznatomu rabinu, koji je bio na glasu po jednostavnu i svetu životu, dolazi nakon duljega vremena u posjet uspješan trgovac, znanac iz djetinjstva. Kad je primijetio da rabin uopće nema namještaj u kući, upita ga radoznalo: »Kako to da nemaš namještaj u kući?« – »Ne vidim niti tvoj kod tebe« – uzvrati rabin. Ovaj ga pogleda i reče začuđen: »Pa ne misliš valjda da ga trebam nositi sa sobom dok putujem? Bio bi mi golem teret.« Rabin se osmjehnu i reče mu: »Što se čudiš onda da i ja nemam svoj namještaj kod sebe? I ja sam na putu kao i svi smrtnici.« Taj dijalog oslikava povijesnu dvojbu čovjeka koji se nalazi razapet između želja i razuma. Njezina poruka podudara se s razmišljanjima antičkih i srednjovjekovnih filozofa koji tvrde da čovjek obuzet u potpunosti materijalnim ne može postići ispunjen život.
Gotovo da nije bilo ni jedne kulture u ljudskoj povijesti koja se nije bavila pitanjem smisla ljudskoga života i pokušala pronaći put koji vodi k ostvarenju toga cilja. U razmišljanjima o postizanju smisla ljudskoga života dominirala je dvojba između minimalističkoga i maksimalističkoga. Filozofsku polemiku o tom pitanju pratila su dva pravca. Nasuprot hedonistima, koji su oduvijek protežirali užitak kao smisao ljudskoga života, stajali su moralisti, koji su ispunjen život pronalazili u sposobnosti odricanja od nepotrebnih stvari i pravednom životu, kao i u što manjoj ovisnosti o vanjskome. Cinici, koji su bili preteče stoika, kao i kasnijih kršćanskih redovničkih pokreta, daju prednost minimalističkomu stilu, uvjereni da čovjekova sreća leži prije svega u njegovoj zdravoj distanci prema ponudama svijeta. Naime, prema njihovu i sličnim shvaćanjima čovjek može biti sretan samo ako je iznutra neovisan o vanjskim ponudama. Nažalost, dobar dio zapadne civilizacije danas je potpao pod utjecaj hedonističkoga, potrošačkoga mentaliteta, koji daje prednost vanjskomu nad nutarnjim. Iako u prvi mah izgleda da su ljudi danas zadovoljni, jer si mogu priuštiti mnogo toga o čemu su do jučer samo sanjali, psiholozi upozoravaju da je riječ o lažnoj slici koja samo stvara privid nutarnjega ispunjenja.
Poznati psiholog i utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl govori da prvi dojam vara. Iako moderni čovjek na prvi pogled izgleda sjajno, postoji i druga strana, mračna strana koja opterećuje i zbunjuje. Tu mračnu stranu čovjeka postmoderne naziva Frankl »egzistencijalnom frustracijom, dubokim osjećajem besmislenosti u životu«. Iz razgovora s pacijentima koji su pokušali izvršiti samoubojstvo Frankl doznaje da ih je većina (85 %) bila ekonomski vrlo dobro situirana, živjela u harmoničnim obiteljskim odnosima, pa čak bila fizički i psihički zdrava. Ono što ih je mučilo bio je osjećaj da život nema smisla. Frankl u vezi s tim upozorava na to da se smisao ne može jamčiti ispunjenjem »površnih želja« nego prije svega »voljom za postojanjem« koja osmišljava ljudski život i kad ne ide sve kako čovjek očekuje, prihvaćanjem života sa svim njegovim stranama, pa i onima koje su ponekad bolne i frustrirajuće kao što su bolest i neuspjeh. Upravo taj herojski odnos prema životu čini čovjeka otpornim protiv besmislenosti. Sama borba protiv poteškoća osposobljava pojedinca izdići se iznad svagdanjega. Velika pomoć u nadvladavanju vlastite nutarnje praznine, misli Frankl, temelji se na humanističkom odnosu prema drugim ljudima. U tom kontekstu psiholog smatra da čovjek ne smije težiti samo za slobodnim vremenom za uživanje nego i slobodnim vremenom koje mu stoji na raspolaganju za činjenje dobra drugomu. Jer u angažmanu za druge osobe ili u ljubavi prema jednoj osobi ne samo da čovjek pomaže drugima nego se i sam ostvaruje, daje smisao svojemu životu. Moglo bi se reći da Frankl stoji na liniji Isusove ideje o »služenju bližnjemu« kad govori o tome da se čovjek ne smije u potpunosti okrenuti samomu sebi nego i čovjeku pored sebe.
Nažalost, većina ljudi u zapadnom društvu živi danas maksimalistički, s ciljem da postigne veliku materijalnu moć te si na taj način omogući ispunjenje što više želja. Takav odnos prema životu vodi u ovisnost o materijalnom, ali i u korupciju kroz koju pojedinac pokušava steći što više kapitala za ostvarenje užitka. Taj stadij ljudskoga života u kojem prevladava užitak nazvao je svojevremeno filozof Kierkegaard »estetskom fazom života«. Ali budući da se ljudska nutrina ne zadovoljava samo užitkom, slijede druge dvije faze, etička i religiozna. Tek u toj trećoj fazi vidi Kierkegaard izlaz iz besmislenosti svijeta. Ali put do nje jako je težak, jer je čovjek opsjednut vanjskim. Problem kod većine ljudi opsjednutih materijalnim i trenutačnim leži u tome da ne znaju stati, što ih s vremenom čini neizmjerno pohlepnima. A pohlepa rađa i sklonost korupciji. Problem se pojačava ondje gdje nestaju tradicionalne vrijednosti, smjernice koje su koliko-toliko imale utjecaj na ponašanje čovjeka, pokazujući mu put koji vodi u smislen život.
Mediji koji stoje u službi politike i profita motiviraju pojedinca da se, kako kaže autor Rupert Hohensinn, definira preko onoga što posjeduje, a ne onoga što nosi u sebi. To je svojevremeno već uočio slavni filozof i psiholog Erich Fromm u svojem djelu »Imati ili biti«. Ali, kako kaže Hohensinn, upravo je ta ovisnost o materijalnom razlogom mnogih oboljenja, jer onaj tko se samo kroz materijalno definira, živi u kontinuiranom strahu da to ne izgubi. Hohensinn se u svojim zapažanjima poziva na Fromma koji za egocentričnoga čovjeka kaže da nije ništa drugo nego »svežnjić požuda«, koji na kraju svojega životnoga puta »počinje shvaćati da je poput lukovice bez jezgre, netko tko nikada nije bio ono što je trebao biti«. Upravo to poručuje rabin prijatelju trgovcu. Poruka te priče ne govori, ako ju se ispravno shvati, o maksimalističkom odricanju, nego o otpornosti prema onomu što nije nužno za sretan život. Nažalost, medijski orijentirano društvo profita ne potiče na ovladavanje sobom, nego na pohlepu koja s vremenom postaje gospodar čovjeka te razara u njemu ono što je najvrjednije, kompas za orijentaciju, sužavajući na taj način njegovu slobodu.
Slobodna volja, koliko god ju danas pojedini neurobiolozi pokušavali zanijekati, igra odlučujuću ulogu u životu pojedinca. Upravo o tome i govori Erazmo Roterdamski u svojoj polemici protiv Luthera kad naglašava važnost slobodne volje (»De libero arbitrio«) koja čini čovjeka ujedno i odgovornim za njegova djela. U tom duhu preferira i Erazmo kršćanski i humanistički odgoj koji se temelji na stoičkoj filozofiji i novozavjetnoj etici, odgoj koji osposobljava čovjeka ostati dostojanstvenim stvorenjem koje u svakom trenutku zna razlikovati ono što ga usrećuje od onoga što ga vodi u ovisnost i propast. I čovjek postmoderne, nad kojim se vrši do sada neviđeni napad bezbrojnih ponuda, pozvan je prije svega ovladati sobom, postati svoj gospodar kako bi mogao ispravno odlučiti. Kako kaže autor Gudrun Gutdeutsch, ljudsko stvorenje mora se kontinuirano boriti protiv pokušaja da ga se učini robom vanjskih ponuda, ojačati svoje više (plemenitije) »ja« nasuprot onomu nagonskomu, manje vrijednomu. Jer snaga se čovjekova ne očituje u onome što bez ikakva ograničenja može uživati, nego u tome da je sposoban odreći se ako treba, pogotovo onoga što šteti njemu i drugima. Slično je razmišljao već Konfucije tvrdeći da je život jednostavan. Problem leži u ljudima, misli, koji ga čine kompliciranim.
Najbolji primjer toga kompliciranja prepoznaje se u današnjem nametnutom stilu maksimalističkoga života, koji uvjerava čovjeka da je svaki užitak vrijedan stresa i prekomjernoga rada. Zapravo, sve se svodi na to kako se život sastoji u tome da se što više isproba, bez obzira na posljedice za pojedinca i društvo. Upravo milijuni bolesnih u zapadnim društvima, iznutra sagorjelih pojedinaca zbog stresnoga života, ljudi koji pate od sindroma sagorijevanja, ukazuju na to da maksimalistički odnos prema životu nije dobar, da ne čini sretnim. Činjenica je da danas zapadni čovjek sve više posjeduje, ali da s time ne raste paralelno i njegovo zadovoljstvo. Prebrzo navikavanje na ono što čovjek postiže potiče na nove želje. No sve se želje ne mogu nikada ispuniti. Čovjek se može složiti s Frommom da imati ne znači istovremeno i biti, biti sretan. Smislen put ipak bi mogao biti umjeren odnos prema životu. A to znači da nije nužno imati više nego što je potrebno, ali da je potrebno imati ono što je nužno. Jer ni potpuna oskudica ne čini čovjeka zadovoljnim i sretnim. Možda je u toj strci za ispunjenjem želja najgore to što je čovjek zaboravio koliko je društveno stvorenje, koliko je upućen na drugoga. Upravo to potvrđuje navedeno razmišljanje Viktora Frankla, koji poručuje da je davanje sebe drugomu i primanje od drugoga jedan od važnijih putova za uspješan život. Zasigurno se ne može zanemariti ni činjenica da se čovjek kao društveno stvorenje doživljava u susretu s drugima, bilo da se radi o radosti ili tuzi. Prevelik individualizam i odmak od drugih, potpuno predavanje konzumu i ispunjenju vlastitih želja, oduzima mnogo vremena i čini pojedinca nesposobnim za susret s drugima. U nutrini svojega bića i moderni je čovjek razapet. Dok se jedan dio njega raduje ostvarenju želja i samoći, onaj drugi dio njega čezne za drugima, za onima kojima se može priopćiti.
