Banski dvori i Ured predsjednika Republike nastavljaju s politikom uzajamnih podbadanja i promišljenih nesporazuma, što se pokazuje kao kontinuitet s promjenjivim intenzitetom. Razlog tih razmirica nalazi se ponajprije u činjenici da Vlada i predsjednik Republike pripadaju različitim političkim taborima, da hrvatsko društvo gledaju različitim očima i da imaju različite prioritete i spoznajne mehanizme. Netko će čak reći da su te napetosti rezultat »tvrde kohabitacije«, što je međutim pogrješno jer kohabitacija označava podjelu vlasti u predsjedničkim sustavima, a Hrvatska niti je predsjednički sustav niti u njoj postoji stvarna podjela vlasti između predsjednika i parlamentarne većine. Stvar je jednostavno u sukobima interesa koji se nalaze izvan okvira formalne podjele vlasti i u običnoj nesnošljivosti. I sad, umjesto da politički akteri odašilju poruke usmjerene na poboljšanje učinkovitosti političkoga sustava, na rješavanje stvarnih problema, građani su izloženi njihovim taštinama i raspravama koje s političkom stvarnošću nemaju nikakve veze.
Doduše, polazišta takvih rasprava u pravilu su konkretna. Ovaj put riječ je o korupcijskoj aferi na kakve je Hrvatska već navikla i u kojoj će neki od krivaca stradati, a hoće li se usput popraviti sustav, to je upitno. Smisao svake rasprave, pa tako i političke, u tome je da sudionici jedni druge razumiju i da dođu do zaključka koji bi bio prihvatljiv ili barem razumljiv i jednima i drugima. No u političkim raspravama često se događa suprotno; sudionici se svojski trude da budu što manje razumljivi. Kao i u stvarnom životu, pokušaji ponižavanja sugovornika ne vode ničemu, oni su samo pusto šepurenje i sipanje otrova koji stvara gorčinu, a opća, zajednička stvar od toga nema ništa. Stoga, kad čovjek čuje raspravu o važnoj temi koja se svodi samo na razmjenjivanje udaraca, najbolje je okrenuti glavu. Pa makar bila riječ i o samom vrhu države, u takvim raspravama nema ničega korisnoga.
Pogled na jedan od bezbroj nedavnih predizbornih skupova uoči mjesnih izbora u talijanskoj provinciji neupućenu promatraču, nezainteresiranu za lokalne probleme, izgledao je kao amaterska kazališna predstava. Kandidati, poredani na rubu maloga trga, jedan za drugim izlaze na improviziranu pozornicu i emocionalno nabijenim govorima nastoje zadržati publiku da se ne raziđe prije vremena. Ti su skupovi isti svagdje po Europi, samo što Talijani više mašu rukama dok govore, a primjerice Nijemci ili Francuzi uglavnom pogledom kruže okolo i traže prikladno lice kojemu će se nasmiješiti nudeći razumijevanje. Program je isti: govornici pred publikom od dvadesetak ljudi, među kojima su i mala djeca koja trčkaraju okolo i umirovljenici koji nezainteresirano sjede na okolnim klupama, ističu neshvatljivo ponašanje protivnika i otkrivaju da upravo oni imaju koncept, srce i moralnu snagu za sve što god treba. Besmisao predizbornih skupova nije slučajan. Oni su takvi jer natjecatelji nude svatko svoju »istinu«, a »istine« u društvenim odnosima znaju biti iznenađujuće različite. Zanimljivo je gledati ljude dok jedni drugima suprotstavljaju svoja uvjerenja, čak ako se i isključi ton. Gledati ta lica i geste dok govornik objašnjava vezu između kronično začepljenoga odvodnoga kanala i mutnih poslova gradonačelnikova bratića za ljubitelje neverbalne komunikacije pravi je užitak. No ipak, u nekom trenutku javi se želja da odnekud izbije neki mali Trump, svima kaže da samo pričaju gluposti i ponudi neko jednostavno rješenje.
Politički skupovi, uključujući i predizborne, koliko god nekad bili dosadni, pa čak i djelovali besmisleno, nezaobilazan su korak u potrazi za optimalnim rješenjima društvenih problema. Pa i onda ako se zna da se optimalna rješenja vjerojatno ne će ni pronaći. Politika je posao koji vrlo dobro pokazuje ljudsku ograničenost, upravo zbog toga što teži optimalnim rješenjima, savršenosti, ali nikad doći do toga stanja jer su se na tom putu ispriječili nemoć postizanja dogovora i sudionici čvrsto ukopani svaki na poziciji vlastite »istine«. No potraga za argumentima, uvjeravanje, nuđenje »svoje istine« jedini je mogući put u demokraciji jer drugo rješenje može biti samo totalitarizam, nametanje volje jačega svima ostalima.
Predizborni skupovi na višoj razini, nacionalnoj, daleko su organiziraniji, uglađeniji i spektakularniji. Ondje se ništa ne prepušta slučaju, biraju se i govornici i publika, sve je pomno isplanirano i pripremljeno, čak i spontanost. No i ondje je glavna poruka da druga strana ne zna ništa, nema dobre namjere i ima skrivene interese, a »mi smo dobri, čestiti i kompetentni«.
Političko kazalište nema alternative. Izbori su jedina mogućnost odabira predvodnika, a da bi tko imao šanse na izborima, mora kritizirati protivnika i isticati svoje prednosti. To neki rade bolje, neki su nespretni, ali sposobnost uvjeravanja jedna je od ključnih kompetencija uspješnoga političara. Jasno, uvijek postoji rizik, i nije ni mali, da oni koji znaju dobro uvjeravati ne nude ništa dobro. Kako prepoznati takve? Kako odabrati one koji su i čestiti i sposobni, a izbjeći nesposobne lažljivce? Jedino tako što će se birači i sami uključiti u igru i u beskonačnim raspravama odmjeravati i preispitivati argumente i jednih i drugih.
Ono što se mnogima često čini kao mlaćenje prazne slame, druge vodi u potragu za kvalitetnim odgovorima na pitanja od sudbinske važnosti za društvo. Iscrpljujuće rasprave nekad su jedini put do spoznaje. Stoga je važno u parlamentu imati kompetentne i strpljive zastupnike, koji će inzistirati na sadržajnoj raspravi i pažljivo slušati argumente svojih sugovornika.
Najnovija prepucavanja između predsjednika države i Vlade primjer su mlaćenja prazne slame, ma koliko i jedna i druga strana bile uvjerene da je protivnik u krivu. Svojevrsni retorički vrhunac doživjela su u ocjeni ministra branitelja Tome Medveda koji je poruku predsjednika države Zorana Milanovića nazvao »neprihvatljivim dijalogom«. Koji je dijalog prihvatljiv, a koji je neprihvatljiv? Doista, poruka koju je Medved komentirao nikako nije sudjelovanje u dijalogu. Milanović se ironično osvrnuo na rad Vlade i, umjesto da se potrudi pronaći način kako pronaći prave odgovore, u svom je stilu dijelio udarce Vladi. U tom dijelu rasprave između Vlade i predsjednika dijaloga uopće nije bilo, pa stoga nije bilo ni prave komunikacije. A bez komunikacije nema ni rješenja u politici.
Dijalog je razmjena. Sudionici u dijalogu izražavaju svoje mišljenje i pažljivo slušaju mišljenje druge strane kako bi mogli na njega kvalitetno odgovoriti. Na taj način nastaje komunikacija koja vodi k rješenju. Kad jedna strana sluša samo sebe i zanemaruje argumente sugovornika, ili ga čak i ne sluša, kad ne vodi dijalog, nego monolog, to nije komunikacija, nego manipulacija.
Nije ni čudo da su neki političari na taj obračun reagirali ocjenama kako se javnost zabavlja stvarima koje su ispod svake razine, ili pak da to prepucavanje izaziva apatiju kod građana.
Dijalog, od grčkoga »dialogos«, komunikacijska je metoda između dvoje sugovornika. Nastao je spajanjem dviju riječi, »dia«, što znači kroz, i »logos«, riječ. Cilj je dijaloga upoznavanje mišljenja drugoga i suočavanje s njime. Stoga dijalog i ne može biti nadmudrivanje ili pak prepucavanje. Cilj dijaloga nije pobjeda nad protivnikom, nego ostvarivanje dobitka za sve sudionike uz pomoć novih spoznaja. Dijalog je dakle usmjeren na »mi« umjesto na »ja«. On dovodi do pojašnjenja našega mišljenja u razmjeni s drugima, a nipošto do nametanja vlastitoga mišljenja i ponižavanja sugovornika. Sofisti su se koristili dijalogom kako bi posredovali spoznaje ili pak razmatrali različita pitanja u stilu klasične dijalektike uz pomoć teza i protuteza. U Sokratovim dijalozima važan je izravni razgovor, u kojem se potiče otkrivanje sugovornikova znanja. Razgovor, dijalog, kod Sokrata je povezan s odgovornošću sugovornika. Zapravo, spremnost na dijalog pretpostavlja dobre namjere onoga tko u njemu sudjeluje. Jer ako one ne postoje, riječ je o manipulaciji, pukoj zabavi ili pak blebetanju bez ikakva smisla. Stoga ne može postojati ni »neprihvatljiv dijalog« jer dijalog postoji ili ne postoji, a ako postoji, uvijek je nekomu prihvatljiv.
Kako stoje stvari s dijalogom u hrvatskoj politici? Jasno, politika je uvijek odraz društva, pa su i njezine metode, uključujući i one komunikacijske, slika društva. No budući da politika sadrži naglašenu potrebu uvjeravanja, pitanje je koliko u njoj ima istinske komunikacije, a koliko manipulacije. Kakav je omjer?
Političar kojemu je samo stalo do razumijevanja, koji ne traga za slabim točkama protivnika i ne ističe svoje prednosti, ne može biti uspješan u bespoštednom nadmetanju ideja i koncepata. S druge pak strane politika koja ne teži razumijevanju, koja ne traži dijalog, prazna je i opasna jer teži nametanju rješenja i ne poštuje mišljenja i potrebe drugih. Ona ne mari za druge, nego samo za sebe.
Nema smisla ulaziti u pitanja poput onih koliko je tko u politici čestit, iskren i dobronamjeran, ali opća politička rasprava mora uvijek iznova preispitivati metode političkih aktera. Kao što se čovjek osobno podvrgava ispitu savjesti, tako i društvo, uključujući i politiku, mora neprestano preispitivati svoje ciljeve i metode. I pritom se ne smije dati zavesti od onih koji mu nude nepobitne političke istine, nego uvijek iznova postavljati pitanja koja otkrivaju znanja i namjere sugovornika.
Kao što dvije osobe vodeći dijalog upoznaju jedna drugu, prepoznaju vrijednosni sustav sugovornika, njegove želje, potrebe i prioritete i time jačaju zajedništvo, tako i u društvenoj komunikaciji dijalog mora biti usmjeren na upoznavanje, razumijevanje i na zajedničke ciljeve.
Dijalog među državama nije odmjeravanje snaga, ono se obavlja na drugim područjima, nego pronalaženje zajedničkih interesa. Slično je i s međureligijskim dijalogom, u kojem se nastoje prepoznati zajedničke vrijednosti i točke u kojima je moguće zajedničko djelovanje.
Unutar političkoga sustava neizbježna su prepucavanja, nadmudrivanja i nadmetanja. Ona se najčešće događaju tijekom predizbornih kampanja, u kojima svaki akter nastoji pridobiti za sebe naklonost birača. Suvremene komunikacijske metode i izborne strategije otežavaju stvar jer se predizborne kampanje vode gotovo neprestano. Unatoč tomu, politika ne može biti plodna, od nje dugoročno ne može biti koristi ako se temelji samo na sučeljavanju.
Hrvatska u tom pogledu još plaća danak svomu relativno kratkomu demokratskomu iskustvu. U europskim državama s duljom demokratskom tradicijom dijalog ima važnu ulogu u političkim procesima. Politički suparnici imaju mogućnost međusobnih obračuna, ali isto tako na svim razinama i u svim okolnostima pronalaze prostor za razumijevanje, za dijalog, za poštovanje suparnika, njegovih potreba, njegova znanja i sposobnosti, kao i za poštovanje njegovih koncepata.
I stoga, kad se dogodi da najvažniji politički akteri u državi, reagirajući na korupcijsku aferu, jedni drugima dijele packe umjesto da se usredotoče na srž stvari, da zajednički razmotre strukturu problema, da analiziraju institucionalne pretpostavke za te anomalije, onda i njima manjka odgovornosti, ma koliko bili uvjereni da su u pravu, a onaj drugi u krivu. Na kraju krajeva smisao države nije u tome da se netko pokaže kao sjajan igrač, a drugi kao nesposoban, nego da svi igrači, svaki na svoj način, unutar uhodanih institucionalnih i komunikacijskih mehanizama daju doprinos boljitku cijeloga društva.
