»Kontemplacija« je familijaran pojam na području duhovnosti, osobito u njezinim mističnim modalitetima. Tijekom povijesti kontemplacija je imala mnoge interpretacije i primjene tako da je teško utvrditi njezino jedinstveno značenje. Danas postoji još šira primjena toga termina, stoga se može govoriti o višeznačnosti, pa i podvojenosti pojma kontemplacija. Često se ubraja među najuzvišenije oblike molitve. No ne treba je strogo vezivati uz uski okvir određenoga – makar uzvišenoga – oblika molitve.
Treba razlikovati tzv. stečenu kontemplaciju od ulivene odnosno mistične kontemplacije. Do prve, kao što i sam naziv kaže, mogu doći svi osobnim nastojanjem: ustrajnim vježbanjem u razmatranju uz pomoć redovite milosti. Što je jedan, a što drugi oblik najbolje je vidjeti na konkretnim primjerima. Trierski mistik Jeronim Jaegen ovako opisuje jedno iskustvo stečene kontemplacije: »Duša na primjer razmatra muku Isusovu. Pamćenje, mašta i razum marljivo rade da stvore što življu predodžbu prizora muke o kojem se radi. Srce pobuđuje živa čuvstva suosjećanja, ljubavi i zahvalnosti. Tako se stvara u duhu onoga koji razmatra slika Spasitelja u mukama. Kod toga sudjeluju vanjske i unutarnje duševne krjeposti koje su stečene dugotrajnom duhovnom borbom, a na prvom mjestu ljubav prema Bogu, koja utječe na razmatranje tako da se duša ništa ne zbunjuje. Ona je potpuno kod svog predmeta. Nehotice se zadrži duže vremena kod svojeg prizora muke. Neprekinutim duševnim pogledom promatra prizor, srce se u njem oduševljava trajnim predanjem i zadržava se tako duže vremena. Nije joj potrebno razmatrati daljnje točke« (Mistični život milosti, 91).
Sv. Franjo Saleški je pak jedno od iskustava ulivene kontemplacije opisao na sljedeći način: »Naš Gospodin ponekad progovori pokoju potajnu riječ svoje ljubavi ili proširi miris vina svoje ljubavi koji je slađi od meda, ili pak miris svoje odjeće (Pj 4,11); tj. kapne radost utjehe u naše srce. Na taj način on nam daje osjetiti svoju nadasve ljubaznu prisutnost. A zatim on privuče k sebi sve sposobnosti naše duše. One se okupe oko njega i zadržavanju se na njemu kao na objektu koje one najviše ljube i najviše žele« (Teotim. Rasprava o Božjoj ljubavi, VI,7).
Dok stečena kontemplacija nastupa samo za vrijeme razmatranja ili neke druge slične, meditativne molitve i odnosi se na predmet o kojem se upravo razmatra, ulivena kontemplacija – koja je čisti Božji dar – može nastupiti ne samo za vrijeme molitve, nego i u svako drugo vrijeme. Također, sadržaj motrenja ne ovisi nužno o razmatranju koje se možda bilo započelo, nego samo o djelovanju Božjem.
