– Zaštooo, zašto moram i danas na misu?? Pa jučer sam bilaaa! – tuli naša unučica Eva, uporna baš kao »stara Eva« u prčkanju po stablu na kojem ne treba.
– Kao što i juhicu jedeš »jednu žlicu za tatu«, »jednu žlicu za mamu«, tako si jučer u nedjelju bila na misi za dobroga Oca, a danas ćeš, jer je Velika Gospa, ići na misu za dobru Majčicu! Tvoju i moju… – poput pedagoga izumrla kova tumačim djetetu misnu zadaću, dok u sebi mislim: »Šuti, dijete drago, i idi na misu prije nego nam opet stave ‘medicinske brnjice’ jer sezona se bliži kraju, brže neg’ ja k raju, a nemili brojevi i staronovi sojevi opet se javljaju«…
– Tvojuuu Majčicu?… – gleda me unuka sumnjičavo. – Daj, djede, što to govoriš?! Pa ti bi Majci Božjoj mogao biti tata, skoro i djed, koliko si star!
Premda ja u sebi još vidim kuštravog derana koji je svake godine iznova u Mariji Bistrici morao dobiti onu drvenu pticu klepetušu, iskrena su djeca, pa i moja Eva, u što se uvjeravam dok me iz ogledala gleda neki početno smežurani starčić u čijim je obješenim podočnjacima teško prepoznati dječačku naivnu dobrotu koja mu u očima doista počiva.
»O, Majčice mila«, i nehotice započinjem unutrašnji »velikogospojinski« monolog, »pa možeš li ti doista i mene, ovakva, imati za sina? Ma ne samo što sam star, nego zar ti ne dojadi da imaš i takve, odrasle, a zauvijek nedorasle sineke? Koje i dalje moraš voditi za ruku da ne tresnu, da ne puknu u rub stola sljepoočnicom, da se ne ‘popiknu’ na najmanju zaprjeku. I nisu to više dječarci i djevojčice, već ljudi i ljudine, stare i ‘zanjihane’, a svejedno ih uvijek iznova moraš podizati, podupirati, prematati… Evo, baš gledam i svoju ženicu Jelicu, od svih izgladnjelih manekenki ili silikonizirano napuhanih ‘bombi’ meni uvijek ljepšu i najljepšu… Čak i nju, moju ‘mladenku’, naborale bore, počeo je hvatati ‘zub’. Vremena. Od nevremena. Znam ja da je to vjerojatno od vlastite starosti, ali nekak’ mi se, Majčice draga, čini da je i cijeli svijet, upravo naša civilizacija silno i nepovratno ‘ostarjela’? I ona pada, tetura, čak ‘puže po sve četiri’… Pa Ti je i nju pridizati, Gospe draga! Čak i one koji majkama i majčinstvu podmeću, glumataju kao da za njih ne vrijedi ‘majka te rodila’… Mora da si i Ti, od svega toga, već propisno umorna, ha? Možda i Tebi dođe da kažeš: ‘Vi ste za ponoreti!’ kako je moja punica punoj kući unučadi odmila govorila, a punac bi u šali dodavao: ‘Blago kući koja vas nema.’ A danas, kad djece stvarno i nema po premnogim kućama, moraš Ti, Majka, krijepiti stare i kao Kći, i kao Unuka… Srećom pa si Ti jedina mama za koju vrijedi ona znana, kad se parovi roditelja susretnu: ‘Mi uvijek isti, samo nam djeca naglo rastu!’ Jer samo Ti, Bogu hvala, uvijek si mlada i jedra, Velika, pucaš od zdravlja! A kako bi nas drugačije sve na rukama nosila, držala, održala… i – ovakve nikakve – izdržala?! Pa tko Ti ne bi, mlad ili star, na misu došao i tri dana zaredom, taj… nek’ ide spat!«
