– Kako vam je lijepo tu! Sonja, pa imate raj zemaljski! – umjesto s »dobar dan«, moja ženica Jelica ushićenjem pozdravlja naše prijatelje s periferije metropole. – Na rubu grada, a kao na selu! Mir Božji, tišina, malo asfalta pred kućom, a straga zelena prostranstva, cvijeće i drveće…
– I vrane koje mi slijeću na kantu za smeće usred dvorišta! – prozaičnija je naša domaćica. – Iššš, vrano, vraže jedan, više se ne plašiš ni kad te tjeram, iššš!!
– Pusti vrane, reci gdje je Dragec? – pitam ja za ljude. – Nije valjda u subotnjem fušu?
– A, eno ga tamo u šupi – preko ramena Sonja odgovara – nema ga već pola ure, posumnjat ću nema li koju bočicu »vatrene vode« tamo…
– Ha, tako! Znači, u legendarnoj »Felixovoj sigurnoj kući za muškarce«? Idem i ja… – krenuh prema čudesno samostojećoj nakupini raznih materijala zvanoj šupa (drvarnica i ne može biti otkako je plin došao i na taj rub grada), kadli Dragec, veći od nje, izroni iz nje… s puškom u ruci!!
– O, Vilko, baš ste taman došli! Sad ćemo fino sjesti uz kavicu i rakijicu, pa očistiti moju puškicu – već ju Dragec gladi, i ne gledajući nas – i dogovoriti za idući vikend. Fino ćeš opet doći, pa ćemo u praskozorje dok još svi »mrtvuju«, prasnuti zračnicom nekoliko tih vranetina gore na stablu, da se druge razbježe i odu u… bar u susjednu općinu!
– Daj, ne pričaj gluposti! – urla Sonja kao sirena. – Pa jesi ti normalan?!? Hoćeš da nas susjedi prijave, da nam dođe policija?
– Bolje i policija nego da mi ti svaki dan kokodačeš da su ti vrane raznesle sve po dvorištu! – rezolutan je Dragec. – A što bih trebao, kad gradske vlasti baš briga za to?! Nitko o tome ne vodi brigu! Brate mili, šeću nam vrane po okućnici kao svoj na svome, čeprkaju po smeću, probijaju kljunom vrećice i sve raznose… Evo je opet, ja o njoj, a eno nje na krovu moga auta, tucka točno tamo gdje mi je oštećen lak! Bježi, kugo! Maa, ne plaši se ta više ni psa ni mačke, neki dan zaletjela se jedna na susjeda Iliju dok je pod stablom nešto tražio! Pa nema tu više normalnih ptica, sve su ih vrane rastjerale. Još malo pa ne će biti golubova ni na Jelačić placu, dolazit će vrane turistima na rame, ali ne po mrvice kruha…
– Je da, to su vrlo inteligentne ptice, čitao sam negdje, mislim u »Maku«… – sve sam više zainteresiran za temu, ako ne i pucanje iz zračnice. – I ugrožene…
– Od koga? Tko ih ugrožava?? Vrapci i golubovi? Psi goniči? Pa agresivnije su i od štakora… Ma, tek će biti ugrožene, idućeg vikenda!
– Daj, ne pričaj gluposti! Vrane su zakonom zaštićene ptice i nećeš mi tu, u Europi, sad pucati kao John Wayne – uhvati ga ženica Sonjica »na spavanju« pa mu istrgnu zračnicu iz ruku – i vraćati se u djetinjstvo pa se igrati »lopova i pandura« s vranama! Znaš koliku bi globu platili, možda bi te i zatvorili!
– Ma nemoj! A što, treba da vrana nekom klincu iskopa oko pa postane »tema dana«, da slijepci konačno progledaju?! Shvate da divlje ptice i životinje, čuo sam da je Ilija vidio i lisicu tu na rubu srednjoškolskoga, nisu »kućni ljubimci«, nit’ živine za gradske sredine! Mah, zaštićene… – dešperatno odmahnu Dragec desnicom. – Crne il’ sive? Beeh, te vrane su baš kao svako društveno zlo. Prvo su ugrožene, pa zaštićene, pa nedodirljive, pa se tako razmnože i rašire da više ne možeš disat od njih. Pa ti, naposljetku, zagospodare! Što onda da radim, kako se riješiti njihova »smetlarenja«? Što, kad mi ne daš da sa zračnicom unesem bar malo reda…
– Ha, čuj – zagrlih prijatelja s periferije – probajmo osnovati udrugu pod nazivom »Vratimo golubove na gradske trgove«? Jest da i njih nazivaju »letećim štakorima«, ali bit ćemo manjina, znači »ugroženi«… A nađemo li zaštitnika pa postanemo i zaštićeni… E, onda ćemo i tim vranama kljunove potkresati!
