O istraživanjima koje je proveo Institut »Ivo Pilar« o tome na čiju se sve pomoć oslanjaju vjernici i ateisti u jadranskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj i Gradu Zagrebu, pisala je za »Večernji list« Dijana Jurasić. Tim pitanjima pozabavili su se u istraživanju na reprezentativnom uzorku znanstvenici Inga Tomić Koludrović, Mirko Petrić i Filip Užarević. »Socijalni kapital ili socijalne mreže religioznih i nereligioznih građana na koje se oslanjaju stanovnici tri hrvatske regije istraživali su pitajući ispitanike na koliko se osoba i na koje osobe od rođaka, kumova, susjeda, prijatelja iz djetinjstva, školskih prijatelja, kolega s posla, simpatizera iste političke stranke, ljudi iz vlastite religijske zajednice mogu osloniti kad im je potrebna pomoć.« Zanimalo ih je i kakvo povjerenje pokazuju općenito u ljude, u institucije u zemlji, Vladu, Sabor, policiju i druge, te u osobe iz vlastitoga užega kruga, obitelj, prijatelje, kolege s posla.
U županijama kontinentalne Hrvatske u socijalnim mrežama religioznih ispitanika, na čiju se pomoć oslanjaju, više je rođaka, kumova, zemljaka i susjeda nego kod nereligioznih, a isto vrijedi i za osobe iz vlastite religijske zajednice. Iako pokazuju veći stupanj povjerenja u Vladine institucije nego nereligiozni, religiozni pokazuju i više povjerenja u bliske osobe, članove obitelji i prijatelje, a također i susjede i kolege s posla nego nereligiozni. Takav profil oslonca upućuje na kontekst u kojem se krvno srodstvo ili simbolička obiteljska povezanost, pa i podrijetlo iz istoga kraja, smatraju najvažnijim osnovama za mobilizaciju resursa u potrebi.
U županijama koje čine jadransku Hrvatsku specifičnost je pak to što religiozni i nereligiozni ispitanici, očito, računaju na različite mehanizme gradnje socijalnoga kapitala. Religiozni se građani u jadranskoj Hrvatskoj više oslanjaju na prijatelje i osobe iz vlastite religijske zajednice, a nereligiozni na kolege s posla i simpatizere političke stranke koju podupiru. Također, nereligiozni imaju više povjerenja u ljude općenito od religioznih, ali i dalje pokazuju visoko povjerenje u članove vlastite obitelji i prijatelja. To bi se moglo tumačiti njihovom izoliranošću od matice društva i potrebom za većim osloncem na bližnje nego na službene ustanove.
Jadranska regija specifična je i po tome što su u njoj županije s najvišim postotkom nereligioznih ispitanika u uzorku, njih 30 posto u Istri i Hrvatskom primorju, te s najmanjim postotkom nereligioznih u dalmatinskim županijama, njih 11 posto. Istraživači su potvrdili da se religiozni ispitanici u Zagrebu znatno više oslanjaju na simpatizere političke stranke koju podupiru i ljude iz vlastite religijske zajednice, a zatim na prijatelje iz škole. Sve to upućuje na urbani kontekst u kojem se veze i oslonci mogu stvarati ne samo s prethodno poznatim nego i s nepoznatim osobama, pretpostavljivo u svrhu društvenoga probitka u dinamičnijem kontekstu.
Za Zagreb je karakteristično i to da religiozni ispitanici imaju više povjerenja u ljude općenito od nereligioznih, kao i to da imaju više povjerenja u Vladu i druge službene institucije od ispitanika u kontinentalnoj i jadranskoj Hrvatskoj. No povjerenje u članove obitelji i prijatelje vrlo je visoko i kod religioznih i kod nereligioznih u Zagrebu, što bi se moglo tumačiti ne samo njihovom važnošću u Hrvatskoj u kulturnom i povijesnom smislu nego i povećanim potrebama za osloncem u kriznim vremenima. U sva tri dijela Hrvatske vjernici su iskazali veće povjerenje u institucije u usporedbi s nevjernicima. Istraživanje znanstvenika s Instituta »Ivo Pilar« o socijalnom kapitalu religioznih i nereligioznih punoljetnih građana Hrvatske nedavno je objavljeno u znanstvenom časopisu »Sociologija i prostor«.
Nedavno je objavljeno istraživanje mladoga Brođanina Ivana Majstorića koje je proveo u sklopu europskoga projekta »Mreža 2050. – Demografija, od izazova do odgovora« Svjetskoga saveza mladih Hrvatske i koje donosi tračak nade. Pokazalo se da su mladi danas ipak optimističniji glede perspektive u Hrvatskoj, a pretpostavka je da je na rezultate utjecala činjenica da je anketa provedena u doba pandemije, pa su se, tumači za »Večernji list« Majstorić, ljudi malo osvijestili o ulozi vlastite zemlje, obitelji, hrane, prirode, a moguće je, rekao je, da su dobili dojam da se Hrvatska kao članica EU-a razvila pa ljudi bolje žive, imaju bolja radna mjesta i bolje plaće. Iako se i tim istraživanjem potvrdilo da je Hrvatska iseljenička zemlja (43 posto mladih ponekad razmišlja o odlasku, 17 posto često, a 12 posto stalno), pokazalo se da oko 50 posto mladih namjerava ostati u Hrvatskoj. Anketa je provedena na više od tisuću mladih od 18 do 30 godina iz cijele Hrvatske. Majstorić smatra da se treba usmjeriti na obrazovanje i zapošljavanje, bolje povezati na tim dvama područjima i težiti boljim radnim uvjetima, jer nesigurni poslovi utječu i na stambeno zbrinjavanje obitelji.
