Nepravda može imati svoje posebne oblike, koji su često neprimjetljivi. Pokušat ćemo konkretnim primjerom pokazati kako samovolja administracije, a možda i neznanje, mogu godinama produžiti postupak ostvarivanja prava na mirovinu, pa čak i ugroziti mogućnost ostvarenja prava. Kao primjer uzet ćemo konkretan slučaj u kojem je postupak za mirovinu vođen dulje od sedam godina.
Osiguranica je rođena 1973. godine. Završila je tehničku školu i stekla zvanje strojarskoga tehničara. Zaposlila se krajem 1993. g., dakle odmah nakon završetka školovanja. Udala se 2005. g. i postala majka. Zbog bolesti, pretežno zbog psihičkih tegoba, došlo je do razdvajanja zajedničkoga života, a nakon toga i do rastave. Brak je sudski razvrgnut u svibnju 2010. g. Sudskom presudom dijete je dosuđeno majci uz obvezu otca da plaća alimentaciju. Usporedno s time pojavila se i bolest djeteta, zbog koje dijete nije moglo pohađati vrtić. Trebalo je nabavljati posebne lijekove, koji nisu bili pokriveni odobrenjem preko Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. Brak je razvrgnut sporazumno, kako bi se izbjegle priče o psihičkoj bolesti i medicinskom dokazivanju. Do polovice 2010. majka je ostvarila ukupno osam godina mirovinskoga staža. Međutim, odmah nakon rastave, majka je ostala bez posla pa se prijavila na zavod za zapošljavanje. Uredno se prijavljivala zavodu za zapošljavanje radi tzv. aktivnoga traženja posla. U njezin evidencijski karton ubilježeno je tijekom godina bezbroj pečata, ali posla nije bilo. Zdravstveno stanje majke stalno se pogoršavalo i sve se češće nalazila u psihijatrijskoj bolnici. O djetetu je morala voditi brigu baka. Stoga je otac predložio sudu da se zajedničko maloljetno dijete dodijeli njemu. Novim sudskim rješenjem dosudilo se da dijete pripadne otcu. Da nepravda bude veća, nezaposlenoj majci bez prihoda naredila se obveza da u ime zakonskoga uzdržavanja plaća otcu mjesečno 1000 kuna. Takvo sudsko rješenje pokazuje površnost suda.
Sud nije uzeo u obzir činjenicu da je majka godinama bez posla i da nema drugih prihoda, odnosno da zbog toga ne može izvršavati svoju obvezu redovitoga plaćanja alimentacije. To znači da je odluka u tom dijelu već unaprijed neprovediva (kako nezaposlena majka može plaćati alimentaciju?). Očito da sud nije ulazio u utvrđivanje okolnosti da je majka već dugo nezaposlena, da nema drugih prihoda, da je zapravo i njoj potrebno uzdržavanje. Usput valja naglasiti da je već u prvoj presudi o sporazumnoj rastavi propušteno utvrditi činjenicu nesposobnosti i bolesti majke, pa je trebalo već tada utvrđivati eventualno pravo rastavljene majke na primanje uzdržavanja od strane otca zbog njezine nesposobnosti za samostalan rad i privrjeđivanje. No to nije krivnja samo suda jer je to utvrđivanje propustila tražiti majka. Ona to nije učinila jer, unatoč poslovnoj sposobnosti, kao trajni i teži psihički bolesnik nije na to mogla misliti, a nitko je drugi nije zastupao ni podučio o tom mogućem pravu. To je bio propust centra za socijalnu skrb.
Istodobno je 2013. g. povodom prijedloga liječnika pokrenut postupak za utvrđivanje radne nesposobnosti majke. Prijedlog je odbijen rješenjem HZMO-a donesenim 2013. g. jer se nije utvrdilo da postoji trajni gubitak sposobnosti za rad. Majka je sada bez posla, bez primanja i prima samo socijalnu pomoć od Centra za socijalnu skrb u svoti od 800 kn mjesečno. U 2014. g. majka je bila ponovno na kontrolnom pregledu, ali ni tada nije doneseno nikakvo rješenje.
Nije se prosuđivala okolnost da majka boluje od 1993. g. (od svoje dvadesete godine) zbog psihijatrijsko-depresivnih problema, što su potvrđivali svi liječnički nalazi. Psihijatri su utvrdili promjene osobnosti i radnu nesposobnost, da je stanje trajno.
Invalidska komisija to nije prihvatila i stalno je pozivala majku na kontrolne preglede, nakon čega se odbijao zahtjev za invalidsku mirovinu. Tako je postupak stalno bio u početku, ali bez konačne odluke o pravu. Ni pravnici, a ni liječnici nisu pazili na činjenicu da je njezin ukupan mirovinski staž samo osam godina i da mirovinski propis osim uvjeta utvrđivanja propisane nesposobnosti za rad propisuje da treba ispunjavati još jedan uvjet, a to je da mora imati najmanje trećinu staža u radnom vijeku. Što je radni vijek? Radni vijek se računa od navršene 20. godine do utvrđivanja dana nastanka radne nesposobnosti
U konkretnom slučaju osiguranica je rođena 1973. g. pa je njezin radni vijek 2016. g. 23 godine, što je dovodi u opasnost da više ne ispunjava uvjet od trećine minimalnoga staža, pa bi bez ispunjavanja toga uvjeta mogla trajno izgubiti mogućnost ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu.
Srećom, majka se, zahvaljujući našim uputama, dva puta žalila i dva puta je vodila upravni spor pred sudom. Konačno je početkom 2021. g. ostvarila pravo na invalidsku mirovinu, unatrag počevši od 2016. Dakle ostvarila je svoje pravo u posljednji čas, zahvaljujući svojoj upornosti. Taj slučaj primjer je kako pravna država, kada su u pitanju mirovinska prava siromašnijih i socijalno ugroženih, nije još učinkovita. Siromah nema mogućnosti plaćanja odvjetnika niti su odvjetnici motivirani za takva zastupanja – jer se radi o malim svotama mirovina.
