U općenitostima se uvijek krije opasnost od nedorečenosti, a s tim u vezi i mogućnost naknadnih opravdavanja za neispunjena obećanja, pa čak za nestručna predviđanja. Sve se svodi na izbjegavanje odgovornosti. To se odnosi i na brojne programe, projekte i reforme koje su se obećavale, neke donosile, a neke se ponovno predlažu. Ipak ne treba odmah osporavati dobre namjere političara, dosadašnjih vlada i njihovih ministarstava, ali ni to ne treba prihvaćati zdravo za gotovo. Često se može uočiti nepotpuno poznavanje kompletne problematike o kojoj se odlučuje ili se predlažu zakonske izmjene.
Tako npr. kada se za područje mirovinskoga i invalidskoga osiguranje i zaštite invalida, posebice djece, tvrdi da je »osnovni cilj socijalne politike poboljšanje položaja najugroženijeg dijela stanovništva, među kojima su invalidi i druge osobe, kojima je potrebna tuđa pomoć i njega i svi socijalno ugroženi građani« (a to je uobičajena parola programa svake političke stranke), ne može se osim dobrih želja izvući nikakav konkretan zaključak. U pravilu se ne naglašava jasno potreba razlikovanja socijalne skrbi i zaštite osoba s invaliditetom (posebice djece) od mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja kao različitih područja socijalne politike.
Naglašavanje »socijalnosti« nije nikakva posebnost jer to su osnovni preduvjeti za funkcioniranje svih europskih država, koje se sve uobičajeno i u svojim ustavima određuju kao »socijalne države«. Programi nisu dovoljno jasni ni prema socijalnim nepravdama, a ni prema pretjeranim povlasticama za pojedine skupine.
Dakle, socijalna politika nije dovoljno detaljno definirana kao sredstvo ostvarivanja socijalne sigurnosti svih građana Hrvatske. Dakle, trebalo bi jače naglašavati potrebu razdvajanja i razlikovanja politike socijalne skrbi prema starim i nemoćnima, koji su bez mirovina i drugih izvora prihoda, od politike provedbe mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Nažalost sve se trpa u isti koš.
Ne ističu se dovoljno osnovne razlike koje su u činjenici da se socijalna politika prema najugroženijima provodi posebno i posebno se financira samo iz državnoga ili lokalnoga proračuna, dok se zdravstveno, a posebice mirovinsko osiguranje, financira posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca. Zato postoji i jezična razlika u upotrebi riječi »skrb«, za razliku od »osiguranja« (mirovinsko, zdravstveno, životno).
Dakle, mirovinsko osiguranje kao rezultat rada i plaćanja posebnih doprinosa tijekom radnoga vijeka pojedinca ne treba imati u sebi elemente socijalne skrbi ni posebnih povlastica. Nažalost, u Hrvatskoj postoji 15-ak različitih skupina korisnika mirovinskih prava (oko 200 000 korisnika), kojima se neka dodatna mirovinska prava (npr. visina) priznaju prema posebnim propisima.
U svakom predizbornom razdoblju obećava se da će »daljnji koraci u mirovinskoj reformi biti usmjereni na stručnu pripremu i prilagođavanje sustavima u europskoj okolini«. Međutim, u praksi su se donosile, pa i sada se predlažu odredbe od kojih su mnoge udaljavanje od dostignute razine mirovinskih prava u državama zapadne Europe. Tako su npr. u Hrvatskoj mirovinskom reformom za udovice kao uvjet za obiteljsku mirovinu povećane godine sa 45 na 50. Sada se predlaže trinaesta mirovina, iako većina zapadnih zemalja to ne priznaje. Grčevito se brani postojanje tzv. »drugoga mirovinskoga stupa« kao obvezno osiguranje, unatoč činjenici da je većina država EU-a napustila to osiguranje kao zakonsku obvezu. Teoretičari drugoga stupa nazivaju to osiguranje »štednjom«. Nema u tome logike jer štednja mora biti uvijek dobrovoljna. Ako zakon nekoga prisiljava da štedi, takvo bi se osiguranje trebalo ironično zvati »dobrovoljna prisila«, a nikako štednja.
Od obećanoga ponovnoga određivanja socijalne politike prema osobama s invaliditetom s namjerom poboljšanja njihova položaja, ujednačavanja prava, obrazovanjem i rehabilitacijom, također se nije mnogo ostvarilo. To je najosjetljivije područje u kojem će se morati također činiti promjene zakona.
U vezi s drugim daljnjim aktivnostima u reformama mirovinskoga osiguranja valja primijetiti da se Hrvatska nije dobro snašla. Zanemarilo se ili se možda i ne zna da su dosta različita, pa i suprotna shvaćanja o metodama i načinu provedbe mirovinskih reforma i primjeni osnovnih načela osiguranja, između europskoga pristupa (konvencije MOR-a – Međunarodna organizacija rada i Europske socijalne povelje) u odnosu na reforme kakve nameće Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.
Osim toga stalno se naglašava da je ostvarivost modela drugoga mirovinskoga stupa upitna i s obzirom na spori rast društvenoga bruto proizvoda. Kada su se uvodili takvi modeli, najprije u Južnoj Americi, upozoravalo se da oni mogu biti uspješni samo ako je godišnji rast nacionalnoga dohotka veći od 10 posto. To se nije ostvarilo u Južnoj Americi i zato je taj model propao. Slično će biti i u Europi, odnosno u Hrvatskoj.
Prvi je i osnovni cilj zakonima omogućiti ostvarivanje socijalne sigurnosti svih građana koji su u potrebi, a nemaju izvora svojih sredstva (djeca, osobe s invaliditetom, nemoćni, starci), a drugi je cilj mirovinska i zdravstvena sigurnost pod jednakim uvjetima.
