Još malo. Uvođenje eura i ulazak u mirovinu, nesretno preklopljeni u mom životu, katapultirat će me u onu skupinu ljudi za koju se čovjek pita jesu li još živi ili već mrtvi. Bar prema teoriji moga staroga kompe Darka. Iako mu se ne prestajem rugati kako je nestvarno, nadrealno pa i »uvredljivo za civilizaciju« da se djedovi danas zovu Darko, Damir ili Silvijo, neki dan me na ranojutarnjoj lamentaciji uz prvu kavicu gotovo pomeo, listajući one »kafić-novine«, (o)stavljene za digitalno izgubljene slučajeve…
– Pa, čovječe, vidi ovo, svakog dana umre netko poznat, popularan, slavan! Čak i junaci moje mladosti, nogometaši, rockeri i prve TV zvijezde… Heeeej, a gle ovo, ova pjevačica, da je još malo poživjela… pa ja bih ju po godinama i prestigao! Uvijek sam si mislio da je bar petnaest let starija od mene, a ono… skoro smo mogli u isti razred ići! Samo tri jadne godinice razlike… Ispada da sam kao fakin išao na koncerte dečki mlađih od mene, a već su brke imali i gitare tresli, ha, ha! – stresao se od smijeha i »djed Darko«, ali je nastavio u oblačnijem tonu. – Ali najbolje, ili zaprav’ najgore mi je to kad umre netko, onako, u javnosti poznat i ugledan, važan, a da sam si ja mislio kako je taj mrtav već bar jedno desetljeće! Vidim i drugima se to često događa, jer obično čujem: »A zar nije taj već umro?«, »Oona? Još je bila živa?!«… Ispada da je jako grdo ako toliko dugo poživiš, ako si već toliko star da ljudi u javnosti više ne znaju jesi li živ ili mrtav! Ono, živ si, a već pokopan. Živi mrtvac. Sad, lako nama za te slavne… Oni »umru« kad im se lica prestanu pojavljivati po novinama i po ekranima, kad ih na promocije i izložbe više ne zovu, a sami nemaju snage da se proguraju u prve redove… Ali mi, obični ljudi, kad mi »umremo«? Kad nas djeca više ne trebaju da idemo po unuke u vrtić? Kad više familiju ne zovemo na ručak jer nam je tlaka sve prirediti i za njima počistiti? Ma, fućkaš i to… Mi, obični mali ljudi, mi živimo, a umremo kad više ne možemo na »kavicu«. Ili rakijicu, pivicu, svejedno. Ne ono kad nitko ne bi s nama išao, uvijek se nađe takvih bedaka, nego ono kad nemaš za platiti kavicu ni samome sebi. A to, to ti se obično poklopi s mirovinom, koja je »za umrijet«. Ne samo od smijeha. Eeee, tu počinje smrt! Zatvoriš se u stan, solo pijuckaš, solo telku gleduckaš… I ljudi se nasmrt iznenade kad jednog dana ugledaju tvoj »partecetl«, osmrtnicu na ulazu u zgradu ili na banderi. Jer, mislili su da si već odavno mrtav… – baš kad me je konačno dotukao da sam se počeo osjećati mrtvim, moj Darkić svoju je naraciju prevrnuo kao čarapu. – Zato, Vilkec moj, bolje je umrijeti mlad, ovak’ u sedamdesetoj kak’ sam ja! Koji još imam tebe da mi platiš »kavicu«. Živjeli mi, kupice u ručice! I zapamti si, trebaš živjeti i živjeti sve trenutke do trenutka umiranja, a ne umirati i umirati u svim trenutcima življenja, kak’ ti stalno delaš! Glavu gore, tko nam kaj more?
