Poštovana, nedavni događaji u kojima se govorilo o podmićivanju u našem zdravstvu potaknuli su brojne rasprave među običnim ljudima koji u manjoj ili većoj mjeri imaju iskustva u tim stvarima: bilo da su čuli te priče ili su bili dio njih. Da Vam ne prepričavam sada sve rasprave u kojima sam sudjelovao (u kojima su neki čak govorili da se djeca darivanjem podmićuju), a mogao bih do jutra pričati kakvih sam se sve gluposti naslušao, želim se fokusirati na jednostavno pitanje: Može li iskreni dar, izraz zahvalnosti službenoj osobi za neku, hajdemo tako reći, službenu uslugu, biti shvaćen kao mito?
Hvala!
Prosinac, kao mjesec čiji dani prolaze u iščekivanju Božića, često se poistovjećuje s mjesecom darivanja. Darivanje je važan element u društvenim odnosima jer darivanje pruža zadovoljstvo i osobi koja daruje i onoj osobi koja darove prima. Darivanjem se često iskazuje ljubav, poštovanje, naklonost, zahvala, isprika. Većinom će ljudi darivanje povezivati s poklanjanjem materijalnih dobara, iako darivanje može podrazumijevati poklanjanje vlastitoga vremena, davanje savjeta, dijeljenje znanja i sl. Djecu se od ranoga djetinjstva uči da je darivanje poželjno i nešto što se očekuje, osobito u posebnim prigodama. Hoće li tko znati kako darovati i kako primiti dar, ovisi o odgoju i običajima koji su karakteristični za pojedinu obitelj. U obiteljima u kojima se nije pridavala velika pozornost darivanju i dijeljenju, gdje se na darivanje gledalo kao na nešto nevažno, djeca ne će znati primati niti davati dar. S druge strane, djeca koja su odrastala u obiteljima u kojima se njegovalo umijeće darivanja i dijeljenja, znat će kako uveseliti sebe i drugu osobu. Roditelji trebaju odgajati djecu u takvom duhu da ih mali, pažljivo osmišljeni ne nužno kupljeni nego napravljeni darovi izrazito usrećuju, a prepoznavanje pažnje i ljubavi onoga tko daruje od neprocjenjive je vrijednosti.
Cilj darivanja nije puko davanje darova, jer to može svatko, nego tajna leži u tome da osoba osluškuje potrebe osobe koju želi darivati, da poznaje čemu se raduje i da dar bude u skladu sa željama druge osobe. Vrijednost dara nikada se ne bi trebala mjeriti visinom novčanoga iznosa, nego količinom radosti i zadovoljstva koju taj dar izaziva kod druge osobe. Ponekad i najmanja sitnica može više usrećiti nego neki skupi dar. Jer spoznaja da se netko brine, da zna što druga osoba želi i treba, to sitnici daje veliku moć koja šalje poruku da je osoba nekomu važna.
Običaj darivanja star je koliko i čovječanstvo. Još su stari Rimljani jedni drugima darivali grančice imele, pozlaćene orahe i lješnjake, novčiće s likom božanstva koje su štovali, kolače i svijeće kao simbol svjetlosti na životnom putu. Perzijanci su najčešće poklanjali jaja kao simbol blagostanja, a u kršćanstvu je darivanje započelo posjetom triju mudraca koji su došli vidjeti tek rođenoga Isusa.
Darivanje bi trebalo imati jedno jedino pravilo – darivanje od srca jer na taj način osoba iskazuje svoje poštovanje i ljubav prema drugoj osobi. No u današnje vrijeme, kad se kupovanje većinom događa u posljednji čas, a sve pod pritiskom da se mora nešto darovati i da darovi moraju biti novčano vrijedni, nerijetke su situacije kada se daruju »promašeni« darovi. Darovi mnogo govore o onom tko ih dariva i kakvu poruku šalje. Ako dijete stalno dobiva skupe darove, dobit će poruku da je sve dopušteno, da granice ne postoje i da mora dobiti što god zamisli. »Krivi« dar odraslim osobama šalje poruku da su nevažni i da se onaj tko daruje nije uopće potrudio, nego je izvršavao neku socijalno poželjnu aktivnost. Dar je vrlo moćan način komunikacije iz koje se može iščitati kako tko doživljava drugu osobu i koliko mu je važan taj odnos. Dar vrijedi onoliko koliko je tko sebe uložio u dar, a ne kolika je njegova materijalna vrijednost. Darivanje nije čin koji se događa samo za blagdane i proslave, nego i kad osoba želi svojim darom iskazati zahvalnost drugoj osobi koja joj je u nekom teškom trenutku priskočila u pomoć, pomogla u određenim situacijama ili udovoljila nekoj potrebi.
Poslovno je darivanje uobičajeno i očekivano u sustavu suvremenoga poslovanja. Darivanjem poslovnih partnera šalje se poruka o sebi, zaposlenicima, tvrtki koju osoba predstavlja, načinu na koji tvrtka posluje i kulturi komuniciranja. Darom se šalje poruka što osoba misli o svom poslovnom partneru i što osobi znači suradnja s njim.
No kada darivanje postaje podmićivanje? Onda kada kupnjom dara netko npr. želi ublažiti osjećaj krivnje, poput roditelja koji je često odsutan od kuće ili je često okupiran svakodnevnim problemima i ne posvećuje onoliko vremena djetetu koliko bi htio. Tada darivanje postaje podmićivanje, a djeci se šalje poruka da se pažnja koju im roditelji poklanjaju mjeri brojem darova. Djeca mogu odrastati u uvjerenju da je stalno darivanje najsigurniji pokazatelj ljubavi, odanosti, izraz zahvalnosti, a zbog usredotočenosti na materijalnu vrijednost dara, djeca mogu imati poteškoće u shvaćanju njegove simbolične vrijednosti i važnosti darivanja.
Učenje podmićivanja kao i učenje darivanja počinje od najranije dobi. Vrlo se često mogu čuti rečenice: »Ako pospremiš sobu, dobit ćeš novu igračku«, »Ako pojedeš povrće, moći ćeš dulje gledati televiziju« i sl. I tim činom počinje podmićivanje u dječjoj dobi. Jednostavnije je, lakše i brže podmititi dijete nekom igračkom kako bi se smirilo i prestalo s nedoličnim ponašanjem. No s vremenom roditelj počinje podmićivati dijete za najosnovnije stvari poput pranja ruku, odlaska u krevet, pojedena obroka, dolaska na vrijeme doma. Zapravo, roditelj potkupljuje dijete za sve njegove obveze koje se podrazumijevaju. Podmićivanje donosi brze no kratkoročne rezultate, a ostavlja posljedice koje su itekako vidljive u budućnosti. Potkupljivanje s vremenom čini djecu otpornom na darove i »mito«, a svakim daljnjim podmićivanjem dijete traži još više. U odrasloj se dobi dijete koje je najčešće dobivalo darove kako bi ga se podmitilo ponaša onako kako su se ponašali njegovi roditelji – pokušava darivanjem odnosno podmićivanjem doći do svoga cilja.
Svako darivanje koje ima nečasne namjere s pomoću kojih se želi doći do nekoga osobnoga cilja koji nikako nije etičan ni moralan zapravo je podmićivanje i takve darove valja odbiti. No korupcija je duboko ukorijenjena u svim porama društva – danas kao da je postalo »normalno« i uobičajeno dati i tražiti »zahvalu« u vidu dara za nešto što bi se samo po sebi trebalo podrazumijevati, a sve u cilju ostvarenja interesa, i onoga koji »dariva« i onoga koji »darove« prima.
Koruptivni oblici ponašanja svoje korijene imaju još u antici; još su stari Rimljani u Rimskom pravu definirali korupciju kao kazneno djelo koje podrazumijeva davanje, primanje ili traženje koristi s ciljem da se utječe na službenika u vezi s njegovim poslom. I u Bibliji se navodi: »Ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih.«
Uzrok korupcije leži u sebičnosti i pohlepnosti ljudi koji žele ugrabiti za sebe više nego što im pripada, odnosno uzrok korupcije treba tražiti u moralnoj degradaciji, lošem odgoju.
Često se može čuti kako ljudi navode da je visina plaće uzrok korupcije, odnosno podmićivanja – kad bi plaće bile više, i korupcije bi bilo manje. U jednoj, ali manjoj mjeri te tvrdnje imaju svoje uporište. No osoba koja je sklona primanju »dara« za nečasnu radnju, radnju koja nije etična ni moralna, »dar« bi primila i da ima primanja koja premašuju sve ljudske potrebe. Stvar je moralnih vrijednosti i etičkih normi, a nikako visine materijalnih primanja.
Danas je »sitno« podmićivanje od socijalno nepoželjne pojave postalo običaj, i to se većinom smatra dijelom pristojnoga ponašanja. I podmićivanje i pristajanje na podmićivanje na »dobrom« su putu da postanu uobičajene i u potpunosti prihvatljive aktivnosti kao i brojne druge pojave društvene patologije. Normaliziranjem »sitne« korupcije postavlja se pitanje u kojem trenutku »sitna« korupcija prerasta u »krupnu«, gdje je granica između njih. O bilo kojoj vrsti korupcije da je riječ, ona u svojoj biti i dalje ostaje mračna strana društva. Normaliziranje podmićivanja i uzimanja »darova« dovodi sve češće do takvih oblika ponašanja. Ljudi su često skloni prosuđivati o nekim pojavama na temelju vlastitoga iskustva i rijetka je ona osoba koja se nikad u životu nije susrela s pojavom koruptivnoga ponašanja te temeljem svoga iskustva procjenjuje da je korupcija prisutna u svim porama društva, čemu dodatno ide u prilog i činjenica da se takvo ponašanje tolerira. Iz svega se donosi zaključak da je svaki pokušaj odupiranja toj pojavi uzaludan te da je jednostavnije ponekad okrenuti glavu i ponašati se u skladu s ponašanjem većine.
Antikorupcijske, preventivne mjere trebaju započeti od ranoga djetinjstva, i to odgojem. Moralnost se »odgaja« tako da djeca usvajaju i uče poštovati društvene norme i pravila, obzirnost i uzajamnost. Uspostava samokontrole oblik je ponašanja koji djetetu omogućuje da se strpi, prevlada strah, nastavi se baviti nekom aktivnošću čak i onda kad je teško i kad je potrebno uložiti više napora, da prepusti prednost drugima. Ono dijete koje iskazuje promišljenost, strpljivost, marljivost, a svlada oholost, hvalisavost, neumjerenost i lakomislenost, iskazuje odlike samoregulacije ponašanja. Učenje i poticanje altruističnoga ponašanja te bespogovorno poštivanje moralnih normi još su neki putovi koje dijete mora prijeći kako bi izraslo i razvilo se u moralnu osobu kojoj je svaki oblik korupcije neprihvatljiv i kao takav mora biti sankcioniran. Poštivanje društvenih normi, moralnih pravila, samokontrola i samoregulacija te altruizam sastavnice su prosocijalnoga ponašanja koje bi trebalo biti u srži svakoga odgoja. Iako se na prvi pogled može činiti da je tanka granica između darivanja i podmićivanja, te dvije pojave nikako nisu na istom kontinuumu. Darivanje označuje iskaz naklonosti, ljubavi; darivanju je cilj istinski usrećiti drugu osobu, izazvati kod nje osjećaj da je važna i prepoznata. Darivanje ne uključuje zakon recipročnosti – ja tebi, ti meni; iskreno darivanje nesebičan je čin, čin iskazivanja poštovanja i zahvalnosti.
S druge strane, podmićivanje uključuje trženje: kupac – trgovac – odnos. To nije iskreno darivanje, nego takvo darivanje nužno uključuje određena potraživanja.
I za kraj, lako je prepoznati ispravno darivanje – onaj tko daruje, daruje od srca, a onaj tko prima dar, prima ga s velikom radošću, ne imajući pri tome nikakve skrivene motive.
