Tematika prvoga čitanja 5. nedjelje kroz godinu određena je uvodnim tekstom koji nije preuzet u to liturgijsko čitanje, a bavi se pitanjem ispravnoga shvaćanja posta.
Narod se čudi jer posti, a molitve mu nisu uslišane. Tada Bog po proroku odgovara: »Ovo je post koji mi je po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove.« Na te se riječi nadovezuje liturgijski odlomak. Pravi post osobu ne zatvara u nju samu, nego je otvara za potrebe drugih, potiče je da uoči njihove nevolje i nedostatke te im pomogne. Zato su pripadnici Božjega naroda pozvani da svoj kruh dijele s gladnima, da beskućnicima pruže krov nad glavom, da oslobađaju čovjeka od njegovih raznovrsnih okova. Pozvani su »ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi«. Misli se pritom na okolnosti u kojima su neki čovjekovi rođaci u nevoljama, a taj ih čovjek izbjegava da im ne bi trebao pomoći. Tko, dakle, ne bježi od svojih obveza prema drugomu čovjeku, taj na pravi način posti.
Taj liturgijski odlomak, međutim, izbjegavši uvodno pitanje o postu, naglasak stavlja na plodove koje će iskusiti onaj tko pomaže drugima. Njegova će svjetlost sinuti »poput zore« i zdravlje će mu procvasti. Svjetlo i zora simbol su života i blagostanja. Kaže se također da će pred takvim čovjekom ići njegova pravda i da će mu slava Gospodnja biti zalaznicom. Riječ »pravda« ovdje je upotrijebljena onako kako se često rabila u židovstvu te je označavala bilo koje djelo u korist drugoga. Tako onda dobra djela čovjeka postaju njegovi glasnici koji idu pred njim i predstavljaju ga pred drugim ljudima. Njegova su dobra djela poput njegove osobne iskaznice. Uostalom, takvu je čovjeku i Bog blizu jer se on svojim postupcima približio Božjemu načinu postupanja s ljudima.
Evanđeoski odlomak preuzima temu svjetla, ali je i proširuje. Isus poziva svoje učenike da budu sol zemlje. Sol hrani daje okus, čuva namirnice, a u žrtvama se rabila i za obredno čišćenje prinesene žrtve. Sol je prema tome simbol trajnih vrijednosti, ali i simbol mudrosti. U Isusovu viđenju kršćani su pozvani biti sol zemlje jer ovomu svijetu svojim djelima daju okus, naglašavaju ono što je bitno, a svijet izvlače iz utrke za prolaznim zadovoljstvima. To je oznaka mudrosti.
Svjetlo je simbol života i jasnoće. Ono čovjeku omogućava da vidi boje, da vidi kamo poći, pruža mu sigurnost. Stoga Isus poziva svoje učenike da najprije oni sami budu svjetlo, to jest da mu dopuste da razagna njihovu tamu: tamu grijeha, tamu neznanja, tamu nevjere, tamu smrti. Isus čovjeka poziva da otvori oči i jasno promatra svijet oko sebe, odbacujući sve ono što je prividno i što zamagljuje ono bitno. »Vi ste svjetlo svijeta« upozorava učenike na ono što oni u stvarnosti jesu.
Isus kaže svojim učenicima i ovo: »Ne može se sakriti grad što leži na gori.« Taj grad može označavati Jeruzalem ili možda neki grad koji je učenicima bio pred očima dok im je Isus o tome govorio. Grad je simbol sigurnosti, čvrstoće i snage koje su vidljive svima. Slično se može reći i za sliku svijećnjaka. Na njemu su svjetiljke koje su istaknute, a ne skrivene. Kršćani su naime pozvani vršiti svoje poslanje, a ne zakopati talent koji su primili. To, naravno, ne znači da se moraju na sav glas hvaliti svojim djelima. Upravo suprotno, sama djela njihov su glas. Može se svijetliti na svijećnjaku i tako da se post, molitva i milostinja vrše u skrovitosti, kako to Isus na drugom mjestu zapovijeda. Takvo kršćansko svjedočenje djelima dovest će do toga da i drugi ljudi počnu slaviti Boga.
Apostol Pavao u drugom čitanju govori upravo o svom svjedočanstvu koje nije bilo u uzvišenoj riječi ili ljudskoj mudrosti, nego u slabosti, »u strahu i u veliku drhtanju«. Pavao korintskim kršćanima donosi navještaj raspetoga Krista i pritom se ne služi govorničkim figurama i lijepim stilom kakvim su se služili tadašnji putujući govornici, nego se njegovo propovijedanje sastoji u »pokazivanju Duha i snage«. I Duh i snaga Božji su, a ne Pavlovi. Moglo bi se čak reći da su Duh i snaga ono Božje svjetlo kojim je sâm Pavao bio obasjan te su u njegovim riječima i djelima bili vidljivi.
Jasno je iz tih čitanja da se kršćani u svom svjedočenju ne trebaju pred drugima uznositi svojim riječima, pa ni svojim poznavanjem teologije. I riječi i teologija jesu potrebni, ali na početku navještaja vjere treba biti život. Život svijetli drugima i njihovu životu daje boju. Život zauzetosti za drugoga tuđemu životu daje okus i smisao. Život oplemenjen dobrim djelima koja proizlaze iz vjere u Krista donosi Krista svim ljudima. Tada Krist sâm razgoni tamu iz života drugih ljudi prije negoli kršćanin išta progovori. Da bi se to dogodilo, kršćanin najprije treba sam biti rasvijetljen. To rasvjetljenje događa se u krštenju, ali se zadržava ustrajnom molitvom, sakramentalnim životom i životom u skladu s evanđeljem. Zato se vjernik mora svakoga dana upitati kakve su bile njegove odluke i kakvi su bili njegovi postupci? Jesu li te odluke i ti postupci odražavali Krista pred drugim ljudima? Sol ne može obljutaviti, a čovjekov život može. No tada kršćanin čiji je život prestao biti sol zemlje i svjetlo svijeta teško da se još može nazivati Kristovim imenom.
