Vijugavim cestama kroz maglu došli smo prohladne svibanjske nedjelje do Kraljevca na Sutli. Naše upoznavanje sa zagorskim mjestašcem započelo je promatranjem velike promenade vjernika koji su iz raznih smjerova pristizali na nedjeljnu misu u vatrogasni dom, koji je nakon potresa otprije dvije-tri godine postao središte mjesnoga duhovnoga života. Nekoliko stotina metara od vatrogasnoga doma uz glavnu cestu nalazi se »prava« crkva, posvećena Presvetomu Trojstvu, izgrađena u stilu kasnoga klasicizma, a uređena prema mjerilima baroka. Već je mjesecima u procesu intenzivne obnove. Njezina je vanjština pomalo negostoljubiva – okružena je visokim željeznim ogradama, u dvorištu župne crkve posloženi su razni građevinski materijali, alati i strojevi. Činilo se da smo izabrali pogrješno vrijeme za upoznavanje pravoga kraljevečkoga duhovnoga ozračja.
Međutim, uigranost nedjeljne liturgije u vatrogasnom domu brzo nas je demantirala. U putniku namjerniku prevladava dojam da se malena zagorska župna zajednica u tom prostoru okuplja oduvijek. Vatrogasni dom građen je kao da su njegovi graditelji davnih dana predvidjeli da će se ondje slaviti mise – prostrana dvorana u koju stane podosta redova crkvenih klupa, uz dvije povišene »bine«. Jedna je bina pretvorena u improvizirani oltar, a druga u improvizirani kor na koji stane desetak zboraša i orgulje. Mladi župnik Alen Vrbek propovijedao je kratko, ali konkretno, životno. Misa nije trajala dugo, sveukupno manje od sat vremena, iako se nakon mise oduljio i poseban kraljevečki »agape«. Naime, došle su fotografije s nedavne krizme i pričesti, a u tijeku je bila i organizacija hodočašća. Župnik Vrbek bio je toga prijepodneva najtraženiji čovjek u Kraljevcu na Sutli.
»Za hodočašće mi nikada nije problem napuniti autobus. Dapače, uvijek imam otprilike bus i pol, a ponekad i dva puna autobusa«, navodi župnik Vrbek, kojemu je u dosadašnjoj svećeničkoj službi Kraljevec na Sutli prvi župnički angažman. Ranije je djelovao u zagrebačkom naselju Španskom, u župi Blažene Djevice Marije Žalosne. I sam je podrijetlom Zagorac, iz Svetoga Križa Začretja, pa se vrlo lako uklopio u kraljevečki kontekst. Svećenik Vrbek ujedno je župnik u obližnjoj Rozgi, mjestašcu čiji je vjerski život Glas Koncila također prikazao prije nekoliko godina. Obje župe prihvatile su njegov »pastoral hodočašća«. »Otkako sam nedugo nakon potresa došao u ovu župu, hodočašća su svojevrsna novost koju sam uveo. Primijetio sam da ljudi godinama nisu putovali i da bi im takvo nešto odgovaralo. Bili smo u posljednje dvije godine u brojnim mjestima – na Trsatu, u Ludbregu, Mariji Bistrici, Loboru, svetištu sv. Josipa u Karlovcu, posjetili smo i Krašić, Međugorje, bili smo i u Istri i prošli smo stopama bl. Miroslava Bulešića. Osjećam da smo baš kroz hodočašća produbili zajedništvo. Župljani trebaju osjetiti da je župa i njihova«, tumači župnik Vrbek.
Priupitali smo župnika kako napreduje obnova crkve. Stradao je kor crkve i dio zvonika, što cjelokupnu crkvenu konstrukciju čini nesigurnom. Uskoro bi mogla biti dovršena konstrukcijska obnova, iako, kaže župnik Vrbek, nema potrebe za žurbom glede povratka u župnu crkvu sve dok ona ne bude u potpunosti obnovljena i uređena po starom. No u razgovoru o kraljevečkoj župnoj crkvi upoznali smo i neke duhovne plodove potresa i poslijepotresne obnove. Naime, u Kraljevcu se svakoga ponedjeljka okupljaju župljani koji zajednički mole krunicu na nakanu obnove župne crkve. Iako to nije »formalna« župna zajednica, otkako se okupljaju uzeli su si i ime – zovu se »Marijina djeca«. S posebnim se nakanama u Kraljevcu dugo moli i za nova duhovna zvanja. Plodovi su vidljivi – župnik u Novom Zagrebu Krunoslav Kolar sin je Kraljevca na Sutli, a jedan se mladić u Pleterju u Sloveniji priprema za kartuzijansko zvanje.
Od prve svibanjske nedjelje svojevrsna je novost u mjestu kraj Sutle i molitva žive krunice. Nije na bolji način mogao započeti mjesec prožet marijanskim pobožnostima. Sve obnove koje smo susreli u Kraljevcu na Sutli – od učvršćenja župne crkve novim i snažnijim ciglama do molitvenoga povezivanja župne zajednice – daju se sažeti u onu biblijsku: »Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.«
Jedanaest sela, uključujući i Kraljevec na Sutli, pripada župi Presvetoga Trojstva. U tom šarolikom mozaiku svaki zaselak ima svoju povijest, pa i običaje i navike. Osim nedjeljnih misa vjernike kraljevečke župe tijekom godine okupljaju i velike procesije. Uz tijelovske procesije dojmljive su i one koje se događaju u studenom o sv. Hubertu, zaštitniku lovaca. U ožujku i svibnju vjernici se okupljaju i na Kapelskom vrhu, gdje se nalazi kapela sv. Josipa. U Kraljevcu se osobito štuje i sv. Antun Padovanski. Riječ je o brijegu u seocu Radakovu gdje se danas nalazi raspelo, a nekoć je ondje bio franjevački samostan. Franjevci su se na toj uzvisini »utaborili« još u 15. stoljeću, u vrijeme turskih osvajanja, kada su u velikoj seobi zajedno sa svojim narodom nastanjivali krajeve koji su bili sigurniji od islamskih osvajača. Mahom je to bio narod s prostora Bosne, koji se brzo uklopio u Hrvatsko zagorje. Nakon niza potresa i drugih prirodnih nepogoda franjevci su se iselili iz staroga samostana u Radakovu tijekom 18. stoljeća te nastavili svoj pastoral u Klanjcu, gdje i danas djeluju.
U župi u Kraljevcu na Sutli »službeno« ne djeluje Caritas, no vjernici su orijentirani na karitativnost pa u suradnji s općinom dostavljaju pakete hrane i druge oblike pomoći potrebitima, osobito samačkim i starijim domaćinstvima, kojih ima puno po malim selima koja su dio župe Presvetoga Trojstva. S obzirom na malen broj stanovnika teško je formirati zajednice vjernike kao u, primjerice, većim gradskim župama. No otprilike se zna tko je zadužen za čitanje, ministrantsku zajednicu predvode dva već odrasla mladića, a svaka bi nedjelja u kraljevečkom vatrogasnom domu bila pusta bez desetak redovitih zboraša, koji su mahom u glazbi samouki. Među njima je i mlada oruguljašica Martina Vrbos. Glazbenu školu nije završila, nego je sve, kaže, naučila uz župnika Franju Glasa, koji je u Kraljevcu bio svećenik više od četiri desetljeća. Svećenik Glas preminuo je 2019. godine, no po orguljama u vatrogasnom domu njegov pastoral nanovo odjekuje svake nedjelje Kraljevcem na Sutli.
A kakva je Kraljevec sredina za život opisali su i angažiraniji vjernici u župi Presvetoga Trojstva. Ministrant Renato Štos studira kroatistiku u Zagrebu. Svaki dan putuje u velegrad, iako više voli svoj rodni Kraljevec. Ondje, kaže, nema buke kao u gradu, sve je mirno i okruženo prirodom. U župi je osim ministriranja na raspolaganju za svaku »izvanrednu« zadaću, osobito oko uređenja i čistoće crkve. »Šteta je što više mojih vršnjaka nije blisko crkvi. Valjda je to dio suvremenoga doba. Većina mladih nakon krizme ne vraća se Crkvi. Tako je i kod nas. Nakon krizme nastavili smo na mise ići mi koji smo uglavnom i ranije dolazili«, tumači Štos. Veliki pjesnik i »ilirac« Pavao Štos nije mu u rodu, iako je glasoviti narodni preporoditelj rođen u obližnjoj Dubravici početkom 19. stoljeća, seocu koje pripada župi u Rozgi.
Župljanka Đurđa Harapin čitav svoj život živi u Kraljevcu na Sutli. Po struci je frizerka, no posvetila se obitelji. Majka je petero djece, a u župi je angažirana kao sakristanka i zvonarka. U njezinoj obitelji živi se od »mješovite ekonomije«, suprug je zaposlen, a ostatak potreba namiruje se iz poljoprivrede. Kraljevec je još uvijek mjesto u kojem poljoprivreda nije zamrla. »Najvažnije je da smo djecu odškolovali, još je jedna kći preostala, ona je u srednjoj školi. A radit ćemo dokle nas služi zdravlje i naše ruke«, rekla je sakristanka Harapin. Stanovnici Kraljevca na Sutli, koji su zaposleni u tvrtkama, najčešće gravitiraju Zagrebu i Zaprešiću. Mjesto je s tim središtima dobro prometno povezano.
Svaki dan u Zagreb na posao putuje Ivica Hlad, član pastoralnoga i ekonomskoga vijeća u župi Presvetoga Trojstva. »Ako nema sloge, nema svrhe ni bilo što pokretati«, rekao je župljanin Hlad, sažimajući kako je izgledao proces prikupljanja dokumentacije za obnovu župne crkve, ali i općenito kako funkcioniraju župna vijeća u Kraljevcu na Sutli. »Život je u našem mjestu lijep i miran, mi smo na 35 minuta od metropole«, rekao je Hlad, na što smo mu dometnuli da će svoj Kraljevec na Sutli zasigurno usporediti sa Švicarskom. »Ma bila bi naša Hrvatska kao Švicarska, samo da je više discipline, samo da se naučimo iskoristiti što nam je dano. Bogom smo dana zemlja, sa svojom pitkom vodom, prirodnim ljepotama i drugim blagodatima. I sami znate koliko je mladih zadnjih godina pobjeglo u inozemstvo, a bilo je toga i u našem kraju. Neki u našem društvu žele sve prisvojiti sebi. Zašto uzimati tri tanjura ako čovjek može pojesti jedan, jedan i pol tanjur? Kao vjerniku to mi je neshvatljivo. Eto, sada smo počeli i o politici! A trebali smo biti fini«, zaključio je župljanin Hlad.
